U izdanju Beletre objavljen je novi roman Stjepe Martinovića pod nazivom ‘Paintball’. To je koktel ratnih igara, ljubavne priče i arhetipskog obrasca zatiranja zla, otkriva autor u intervjuu.
Na gotovo nenaseljenom otoku u dubrovačkom akvatoriju organiziraju se ratne igre za poslovne ljude koji u divljini razvezuju kravate i pune baterije adrenalinskim sportom, a ako se pruži prilika i grupnim seksom. Lucijan Anić vraća se na otok svog djetinjstva kao vodič i izviđač za ekipe paintballa, donekle razočaran što ga otok njegova djetinjstva ne prepoznaje. Iako je samotnjak i pripremljen na neugodnosti u kontaktu s ljudima, otkriva da s neobičnom djevojkom dijeli glazbeni ukus i razvija se romansa. Nakon ritualnog ubojstva uglednog biznismena, par organizira istragu i otkriva neobične motive ubojica koje štiti prešutno odobravanje stanovnika otoka.
‘Paintball’ je avanturistički, akcijski roman, s ljubavnom pričom u pozadini, u kojem iskusni Stjepo Martinović glavnog junaka postavlja u bizarnu scenografiju adrenalinskih vježbi. Ratne igre jasna su metafora civilizacije u kojoj je pristojna komunikacija samo tanka fasada za kojom ključaju nagoni ne uvijek etički održive strasti. Sa Stjepom Martinovićem razgovaramo o kontekstu koji dočekuje njegov novi roman, o motivima i likovima koji su ga inspirirali, o mješavini žanrova po kojoj postaje prepoznatljiv te o planovima za nove naslove.
* Nije prvi put da u svojim romanima upućujete na bijeg u ljubav kao rješenje za suvremene neuroze. Primjećujete li u našem javnom prostoru još autora koji intimnost smatraju utočištem u kaotičnom prijelazu tisućljeća?
– Iskreno, ne bih se mogao – ovako, iz rukava – sjetiti. Pratim suvremene pisce, domaće i strane, ali rijetko zamijetim da netko od njih razrješenje tenzija stvorenih društvenim neurozama traži ponirući u intimno. Nije pretjerano reći da trideset godina živimo u ozračju višeslojne krize: nažalost, osim nekoliko romana u vezi s ratnim zbivanjima, posebno bih istakao one Roberta Međurečana, ta se burna desetljeća, razdoblje urušavanja društva i njegovih vrijednosti, nisu valjano odrazila u umjetničkoj prozi.
* Protagonisti koji imaju burnu prošlost još je jedna zajednička osobina vaših romana i time se obraćate iskusnoj publici navikloj čitati knjige. Takav je i Lucijan Anić u ‘Paintballu’, koji pristaje na sudjelovanje u ratnim igrama, iako je nekada bio direktor uspješne tvrtke. Odakle inspiracija za takve likove?
– Doslovce iz života: poznajem desetke nekoć uspješnih profesionalaca u raznim djelatnostima koji nisu bili spremni zaigrati u kolu po diktatu krojača stranačke, odnosno kleronacionalističke podobnosti, i to ne kalkulirajući, nego zato što su svjesni da nisu ‘formatirani’ za ponašanje koje se kosi s njihovim vrijednosnim kriterijima. Odbijanje učešća u beščašću mnogima je bio jedini prihvatljiv izbor; cijena je marginalizacija – dobitak: miran san.
* Ljubavna priča i razrada odnosa u paru osobina je vaše proze jer se protagonisti fokusirano bave jedno drugim i pratimo kako kroz razgovor njihov odnos postaje sve prisniji. Okidač je ovdje zajednički glazbeni ukus, kao što je u romanu ‘Kornelija broji oblake’ bio slučajna scena na opatijskoj šetnici. Imaju li ženski likovi u vašim romanima uzore u stvarnim osobama?
– Svi moji likovi odrazi su stvarnih osoba, bilo da nose ključna obilježja neke žene, nekog muškarca, ili da su sklopljeni – poput mozaika – od osobina mnogih. Treba znati promatrati ljude, oko nas je tako mnogo izrazito zanimljivih, onih koji mogu biti ‘građa’ umjetnički oblikovanim likovima. Utoliko je logičan okidač: ponekad je to nesvakidašnji događaj, iznenadan susret, ponekad naoko banalna dodirna točka, ali s potencijalom pokretača dijaloga, zbivanja koje rađa zbližavanje.
* Osveta kao pokretački motiv i poravnavanje ratnih dugova teška je tema koju ste otvorili u romanu ‘Paintball’ i namijenili je drugoj generaciji. Pretpostavljate li da je želja za osvetom prisutna u našim krajevima i u poratnim generacijama, iako se o njoj javno ne govori? Može li želja za osvetom biti razlog gospodarskog zaostajanja ako nad ovim prostorima još lebde duhovi rata?
– Osveta je u našim krajevima više od mîta, cijele etničko-kulturne zajednice, u nekim regijama, njom određuju svoj svjetonazor. Nažalost, osveta je ispisana i na barjacima institucija od kojih bi se očekivalo – primjerice, od vjerskih organizacija – da djeluju u smjeru pomirenja, civiliziranog raspleta sjećanja na tragične događaje. U ‘Paintballu’ se ne radi samo o brutalnoj osveti, nego i o moralnom imperativu djevojke začete silovanjem da prekine život svoga oca, silovatelja, i onemogući rađanje njegovog potomstva. Poslužio sam se arhetipskim obrascem, za kojim su posezali autori od antike do naših dana: zatiranjem zla eliminacijom njegova nositelja.
* S jedne strane obijesna ratna igra u kojoj se oslobađaju najniži nagoni, a s druge strane još živo sjećanje na stvarni rat svrstava ‘Paintball’ među ozbiljne romane, dok ga žanrovska forma čini atraktivnim širokoj publici. Kakve reakcije zahtjevnog auditorija izazivaju vaši romani, a kakve reakcije dolaze iz široke publike?
– Dio mojih čitateljica i čitatelja donekle je iznenađen pomakom u hibridni žanr, izvan mojih ustaljenih koncepata, blizak senzibilitetu suvremene publike, ali su reakcije vrlo povoljne. Citiram dio pisma jedne prijateljice: ‘Paintball’ me je, što bi rekli mladi, rasturio! Odličan triler. Uvjerljiv i nadasve zanimljiv zaplet. Kazivanje teče glatko, prosto kao da ti je letjela ruka dok si pisao. Tema nadasve aktualna, rak-rane naših državica kao potka. Lijepi opisi otoka. Odlično profilirani glavni akteri. I što ćete možda iznenaditi, tu mi je more zamirisalo! Od ocjena izrečenih u razgovorima, najdraža mi je ona da se ‘Paintball’ pročita za jednu noć – i zaziva još mnoga vraćanja. Ljetni roman koji će doživjeti sva godišnja doba.
* Autorska sloboda koju otvaraju žanrovi otvara velik prostor vašoj nesvakidašnjoj produktivnosti. Koji su sljedeći projekti koje pripremate? Možete li svoje spisateljske kapacitete ograničiti na jedan objavljeni roman godišnje?
– Ove godine, pred Interliber, izaći će mi još jedan naslov: ladicu napušta prvi dio trilogije tematski donekle bliske ‘Korneliji’ – o kušnjama ljudi srednje generacije kojima je ‘tranzicija’ izbila tlo pod nogama. Smješten u desetak mjeseci jedne splitske godine zaokružena je slika vrijednosnog kaosa u društvu i pojedincima, s mnogim referencama na stvarne osobe i događaje. Napisan je i drugi dio, koji se zbiva na relaciji Zagreb-Rijeka-Brseč, a u tisak će sljedeće godine. Moja ‘špajza’ i produktivnost mogle bi podnijeti dva naslova godišnje, ali u aktualnim okolnostima to ne bi bilo mudro, tako da ubuduće namjeravam držati tempa jedan roman godišnje. Iznimka je ove godine nastala zato što je ‘Diadora se vraća s kišama’, kako je naslov splitskog romana, dugo brušen i dorađivan kao model za ostala dva iz projektirane trilogije.
Ne manjka tema ni radne energije – samo su uvjeti produkcije sve zamršeniji, a time i upitna opravdanost češćeg objavljivanja.
* Vjerni ste Mediteranu stoga u svojim romanima nadahnuto opisujete krajolike i prirodu u kojoj se kreću vaši junaci. U ‘Korneliji’ je to Kvarner, a u ‘Paintballu’ izmišljeni otok Ižula, sličan mnogim polunaseljenim otocima u Jadranu. Koliko je vaš odnos prema prirodi potaknut aktualnim ekološkim trendom, a koliko je trajna orijentacija?
– U mene je priroda ponekad scena, a češće ravnopravan sudionik priče… Odrastao sam u predtelevizijskom Cavtatu i za posjeta djedu u Konavlima – u dodiru s obalom, morem, kamenjarom prošaranim šumarcima makije i aromatičnog bilja. Ljeti s delfinima i ribama, u proljeće i u jesen s pticama u sebi, olujama, golemim valovima s otvorenoga mora, zimi s lisicama i lasicama, zečevima i čagljima… ta je divljina dio moga psihološkog identiteta i logično je da nalazi mjesta u mojoj literaturi. Kao ambijent, su-tvorac priče, duhovno ozračje. Današnji ekološki trendovi mi jesu bliski, ali ne i potrebni u mom dijalogu s prirodom – tim manje što su često površni i deskriptivni, a ne duboko emocionalno promišljeni.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
