Subotica, moje drugo odredište na svojevrsnom povijesnom-turističkom-enogastrološkom putovanju Vojvodinom, zaista je veliko otkriće. Čuo sam i prije o ljepotama središta Bačke, ali tek sad sam se u to uvjerio i sve priče su nedostatne.

To je apsolutno grad obilježen izvanrednim secesijskim građevinama – Rajhlova palača (sazidana 1904., arhitekt Ferenc Rajhl) od skupocjenog materijala, razigrane forme, fasade, sklada neobičnih kombinacija boja, keramike, murano mozaika i srca.

Motiv srca je u svim već navedenim tehnikama i materijalima ali i u krovnom željezu, u duborezu ili štukaturi. Kruži priča da je mnoge motive za svoje prekrasne građevine upravo odavde preuzeo veliki Španjolac Gaudi. Još impresivnije izgleda Gradska kuća (sagrađena između 1908. i 1912.). Ona je izvana razigrana te obogaćena mađarskim folklorom, stiliziranim cvijećem od keramike i kovanog željeza, ali tek iznutra, u Velikoj vijećnici, nastaje vatromet boja, posložen u vitraje koji prikazuju povijesne likove Austrougarske monarhije. Cijela dvorana je ‘obučena’ u masivno drvo, a tavanica oslikana motivima iz povijesti. Ta zgrada se danas koristi za zasjedanje skupštine, koncerte, vjenčanja… Impresivni toranj dosiže visinu od 76 m a ukupna površina je 5838 m2.

Veliki dojam na mene je ostavila i Sinagoga sagrađena 1902. (upravo se obnavlja), druga po veličini u Europi i treća u svijetu. Kupola je visoka 40 m, a ukrašena stiliziranim laticama tulipana, karanfila i paunovog perja. U prizemlju za muškarce ima 850 mjesta, a na galeriji 550 za žene. Idealni sklad konstrukcije i dekoracije daje osjećaj bliskosti i životne radosti. Kada se restauracija dovrši, sinagoga će biti simbol Subotice u europskim razmjerima. Tu u centru je i katolička katedrala (podignuta 1779.), pravoslavna crkva (1726.), franjevačka crkva (1736.) te gimnazija koju je projektirao veliki Ferenc Rajh, sagrađena krajem 19. stoljeća, a osnovana još 1746.

Ulice su široke a trgovi prostrani i prvo što sam pitao svoga vodiča Leventa Homogyja bilo je: ‘Kad će ovdje tramvaj?’. Znamo da je postojao sve do 1970-tih godina i bilo bi vrijeme obnoviti ga.

Suboticu i njezine vrednote prepoznao je New York Times, koji ju je zbog hotela Galleria, restorana Boss i vinarije Zvonko Bogdan, uvrstio u 52 destinacije u svijetu koje treba posjetiti 2014. godine. Zaista je impresivan razvoj restorana Boss, koji je od nekadašnje pizzerije iz 1970-tih, postao mjesto gdje se može odlično jesti internacionalna hrana (talijanska, kineska) i, jasno, domaća. U pivnici hotela Galleria sam s hrvatskim konzulom Draganom Đurićem gledao jednu od utakmica iz Brazila. Uz odličan ambijent, imaju i bogatu ponudu piva, pa sam probao tri-četiri vrste i dohranjivao se perecima s maslacem.

Ovaj propulzivni hotel ima izuzetnu direktoricu Sabinu Schuster i menadžericu Slavku Petrović. Kratko rečeno, hotel na pravom mjestu u pravom gradu!

S Dragutinom Miljkovićem, članom vinskog viteškog reda Arena Zabatkiensis, prve večeri sam posjetio vinara Laszla Huperta u Hajdukovu. Na imanju ispred hotela Vinski dom dočekao nas je vlasnik i odmah poveo u vinograd, da bismo prije mraka mogli vidjeti loze, a napose prošle godine posađeni španjolski tempranillo. U pjeskovitom tlu, tempranillo je izrastao i okitio se plodovima kao uobičajen vinograd star tri-četiri godine, a Hupert će ove godine raditi kupaže od te zahvalne sorte. U ugodnom ambijentu njegova hotela (40 soba), koji je likovnošću svojih vitraja uljepšala njegova supruga Erika Fodor, večerali smo više vrsta riječne ribe, a posluženi su chardonnay, rizling, i portugizer. Izuzetno lijepi podrum od cigle u središtu hotela nudi i preostale etikete: sauvignon blanc, čersegi fisereš, irsai oliver, burgundac, merlot, portugizer i frankovka. Tu su još brandovi Don Oliver (aperitivno bijelo vino) te Donna, Sara i Carmen (kupaža od pet crnih suhih vina).

U Hajdukovu sam nakom Huperta posjetio još jednog vinskog viteza. Vinar Oskar Maurer izuzetno je zanimljiva ličnost. Mlad čovjek, nešto više od trideset, radi ekološka, biodinamička vina. U proizvodnji vina ne koriste se herbicidi, insekticidi, umjetno gnojivo niti aditivi. Treba ga čuti s koliko ljubavi govori o svakoj sorti koju smo kušali, a ima ih dosta: medenac beli, bakator beli, slanka, slankamenka, tamjanika, divlja crnka, kevedinka, kadarka… To su njegova djeca koju čuva i njeguje. Prije tri godine u Szekszárdu (Mađarska), Maurer je s kadarkom (2009.) postao svjetski šampion istoimene sorte. Lani, pak, u Londonu na festivalu Rawfair, njegova kadarka s položaja Velika Krstuševina, postala je šampion a on proglašen misterom Rawfaira. Tu su još kupaže Vinum Regum (traminac i moslavac iz iločkog atara), Corvina (kupaža sremske zelenike, rajnskog rizlinga, tamjanike i bakatara). Vinovu lozu uzgaja na ukupno 16 hektara u Srbiji (10 Fruška gora i 6 subotičko-horgoško vinogorje), a u Mađarskoj na položaju Nagy posjeduje 5,5 hektara. Neki vinogradi su čak iz 1880. (tu je posađena najstarija kadarka), a količine i velike brojke ovom vinaru su u drugom planu u odnosu na kvalitetu. Njegova vina u 90% slučajeva odležavaju u drvenim bačvama, godišnje proizvodi oko 50.000 butelja, a poslovna mu je maksima: ‘Vjerujemo u tradiciju i duh koje vino posjeduje’. Zato – Oskara za vinara Oskara Maurera!

(U sljedećem nastavku o vinarima i vinarijama: Laszlo Boni, Ignacije Tonković, Zvonko Bogdan…)

Vjekoslav Madunić
Foto: Zdenko Štricki

Pročitajte još: Vojvođanski vinski putevi , Vinogradi na sjeveru Bačke (2)