‘… ako čovjek pije vino s pijeska , ispuni se sasvim malenim zrncima zvijezda, i ova zrnca igraju u krvi čovjeka kao oživjeli Mliječni put …’ (Béla Hamvas)Jedan od vinara koji me intrigirao još od lanjskog beogradskog sajma Beowine je recentni pobjednik ovogodišnjeg sajma za crna vina s Di merlotom (2008.), a to je Laszlo Boni, vlasnik subotičke vinarije DiBonis. U njegovu sam društvu kušao sedam-osam vrsta koje su na tržištu i tri vina koja još odležavaju u barriqueu i čekaju trenutak izlaska. Ono što je zanimljivo kod tog čovjeka jesu stalna istraživanja i eksperimentiranja na različitim bijelim i crvenim sortama u što sam se osobno uvjerio. Ipak, to je prvenstveno podrum s jakim višekratno nagrađivanim sortama: Di shiraz, Di cabernet, Di merlot, Di noir, Di vranac. Tako je od 2008. do danas skupio pregršt srebrnih i zlatnih odličja i ne misli stati. Siguran sam, njegovi će ga eksperimenti dovesti do novih vrhunskih vina. Međutim, Boniju to nije dosta, pa je pokupio niz priznanja na području voćnih rakija. Na svjetskom kupu rakije, voćnog i vinskog desilata u Gyulai (Mađarska), već je dva puta osvojio prvo mjesto kao najbolja destilerija, a 2012. godine osvojio je i četiri nagrade šampion (jabuka, trešnja, miješano voće i kruška viljamovka) te sedam zlatih i 13 srebrnih medalja.

Vinar Ignacije Tonković svu svoju pažnju posvetio je kadarki. Njegovi vinogradi su nedaleko Palićkih jezera na dinama bačkih vinograda. Pričao mi da je kadarku u taj kraj donio još pećki patrijarh Arsenije III. Čarnojević  u vrijeme velike seobe Srba u 17. stoljeću te da je do polovice 20. stoljeća, činila 60 posto ukupnih zasada. Danas je ima puno manje, a Tonković uzgaja isključivo tu vrstu. Kadarka je crna sorta najsličnija pinot noiru. Zahtjevna je kao loza, osjetljiva na mrazeve i botritis. Međutim, tu na pijesku sasvim dobro uspijeva. Ističe da su kadarku ovdje sačuvali podunavske Švabe, a danas je sve više ima i u susjednim zemljama. Zanimljivo, Tonković je nastavio slanje vina na poklon papi, što je tradicija koja potječe od čuvenog mađarskog skladatelja Franza Liszta, koji je svake godine za praznik Svetog Urbana slao kadarku Papi Piju IX. Tako su, slijedom tradicije, Rose, Simfonija, Rapsodija i Fantazija (varijeteti kadarke) i u ovom trenutku u Vatikanu.

Na znamenitom jezeru Palić, kraj kojega sam spavao i kojega sam samo djelomice razgledao, održavao se etno fest na velikoj terasi hotela. Nažalost, tamo nisam stigao, ali jesam u Kapetanski rit gdje sam ručao. Snježana Anastasov Škorić, marketing menadžerica u istoimenoj tvrtki, priredila nam je sljedeći menu: riblju paštetu od šarana, dimljenu deveriku i sir šarkanj, riblje čvarke s preprženim kolutićima luka, riblju čorbu od filetiranog šarana (prilog tijesto sa sirom, vrhnjem i preprženom slaninom) te za kraj, da ne odem gladan, prženog šarana, smuđa i soma. Tu sam, vjerujte mi, ugledao malo sunce u čaši bijelog Maurerovog cuvea – Sunce.

Bio sam i u nadaleko poznatoj vinariji Zvonko Bogdan, trenutačno najjačem vinskom i inom brandu Subotice. Rađena u maniri najboljih svjetskih vinarija, tek će u idućim godnama postizati još bolje rezultate, iako su okićeni međunarodnim medalajama kao da postoje desetljećima. Ipak, njima jedina zamjerka. Znam da u sofisticiranom turističkom razgledavanju posjeda i vinarije nema mjesta za sve, više od 15-20 minuta, ali za novinara koji će o tome pisati moralo bi biti. Nemojmo izgubiti dušu, jer to je prvo na što pomislimo kada vidimo natpis s imenom Zvonko Bogdan. Impresivno imanje s velikim krovovima i tornjem, najsuvremenije uređenom preradom grožđa i odležavanjem u baricima, uvjerava nas da je i u ove balkanske krajeve došao svijet.

Spavao sam u pansionu Verona, vlasnice Verone Demetar, koju ću pamtiti kao izuzetno ljubaznu domaćicu. U tu kategoriju ide i Zdenko Štricki, autor nekih fotografija koje vidite, odličan fotograf i još bolji čovjek. Vidio sam dosta za 44 sata koliko sam uspio boraviti na sjeveru Vojvodine. Jasno, ostalo je još vinara, pa salaša, jezero Ludoš i još ponešto za sljedeći posjet gradu od oko 140.000 stanovnika, punog etničkih mješavina i ljudske susretljivosti. Zahavaljujem Turističkoj organizaciji Subotice te Branki Banjanjin i društvu na susretljivosti.

Vjekoslav Madunić
Foto: Zdenko Štricki

Pročitajte još: Subotica i vinogradi na sjeveru Bačke , Vojvođanski vinski putevi