Suvremeni likovni umjetnik, akademski slikar iz Siska, Ivica Mareković (1954.), autor je složenog i vrlo osebujnog ciklusa ulja i akrila s nekoliko karakterističnih motiva od krajobraza do aktova, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu.
* Živite u prekrasnom ambijentu, u mjestu Sela, nadomak Siska. Razgovaramo u vrlo lijepom atelijeru, prepunom slika. Što je novo u atelijeru?
– U posljednje vrijeme radim velike slike, uglavnom akrile. Dugo sam se pripremao za te slike.
* Motivi?
– Motivi su uobičajeni, to radim još od Akademije likovnih umjetnosti, to je ovaj naš pejzaž. Ja ga radim na svoj način, on prolazi kroz filtar moje osobe.
* Je li vaš krajobraz počiva na stvarnom ili imaginarnom motivu? Ili u kombinaciji stvarno nestvarnog?
– Gledajte, kada bi maknuli obrise, moje su slike posve apstraktne. Riječ je o apstraktnim slikama koje izazivaju asocijacije, asociraju na određena jutra, na igre svjetlosti, na određene igre oblika…
* U vašem krajobrazu vrlo je često nazočna čudesna, tajanstvena magla, malo tamnija paleta…
– Bio sam svojedobno u fazi kada sam slikao samo magle. Magla je vrlo zanimljiva, pejzaž sam reducira suvišne oblike i stvara svoj sklad.
* Ovdje u atelijeru okruženi smo vašim brojnim slikama. Kada ćemo vidjeti, recimo u Zagrebu, jednu vašu veliku izložbu? Izbor, recimo?
– Nedavno sam imao veliku izložbu u Kutini, u muzeju, izložio sam 120 slika na dva kata, po motivima i razdobljima. Oni su me pozvali, Ja se nigdje ne naguravam i ne nudim se, ne trčim za ljudima da mi organiziraju izložbu. Čekam dok mi se netko ne javi, kod koga postoji zanimanje za ono što ja radim . Znate, prije dvadeset godina teško sam obolio i kriteriji uspjeha su se kod mene jako izmijenili. A i ovo što se danas izlaže, prilično je različito od onoga što radim.
Ivica Mareković
* Živite u arkadijskoj tišini mjesta Sela. Koje su prednosti a koji nedostaci života i rada u tom ambijentu?
– Ovdje sam rođen, neko vrijeme sam živio poslije ALU u Zagrebu, ali sam se vratio nakon jedanaest godina u Sela. Ovdje je lijepo živjeti u miru i tišini, okružen ljepotom. Tu sam sagradio atelijer, vlastitim sredstvima i snagama, gradio sam ga dvadesetak godina. Nedostaci su u tome da sam se s tim življenjem izvan metropole na neki način udaljio od aktualnih likovnih zbivanja i druženja s kolegama.
* Mnogi ne znaju, vi se bavite i glazbom?
– To je pitanje vječne dileme. Ja sam uvijek volio i glazbu i slikarstvu. Za slikarstvo sam se školovao, završio i Školu primijenjene umjetnosti, pa ALU u Zagrebu. U glazbenom svijetu smatram se amaterom, objavio sam i jedan CD. Počeo sam s rockom, svirao sam bubnjeve, poslije sam pjevao s tamburašima izvornu narodnu glazbu. Snimio sam ga s Marijem Vukušićem Džimijem, nažalost pokojnim, nekad gitaristom Crvene jabuke. Zove se ‘Jazz Romance’ – to je obrada starogradskih pjesama i romanci u jazz aranžmanu.
* U atelijeru imate i studio za snimanje glazbe.
– U tom studiju snimili smo i taj CD. To je studio pristojnih tehničkih mogućnosti da se snimi pet do šest glazbenika:
* Što je u planu vezano za slikarstvo?
– Trenutno sam u fazi izrade velikih slika, formata preko dva metra. Takvih mi je slika uvijek falilo za izložbe: Veliki formati pružaju mogućnosti da se slika likovno više razigra. Što se tiče izložbi imao sam poziv za izložbu u Subotici od likovne udruge Hrvata CRO ART, ali nisam ga mogao prihvatiti zbog velikih troškova izložbe koje bih uglavnom morao sam snositi.
* Jeste li se približili u jednom trenutku osjećaju da ste napravili onu jedinstvenu, najbolju sliku?
– Kada slikate, uvijek vam se čini da je ta slika najbolja, nakon određene vremenske distance sve sjedne na mjesto.
Razgovarao: Miroslav Pelikan
