Topnički dnevnici: Nedjelja kad je otišao Švabo

Piše: Mustafa Topčagić (Riše: Stiv Cinik)

Dođu tako prvomajski dani a da te nitko ne pozove na janjetinu, ali barem poziv na grah nije izostao. I to u centru Zagreba, a ne na Maksimiru.

Za to je zaslužna Maja Vračarić, poznata kao organizatorica izbora Miss Hrvatske, a odnedavno i glasnogovornica Obrtničke komore Zagreb, koja je, kao partner ulične manifestacije Q’ART, pozvala da proslavimo Praznik rada u Ilici, tom prigodom zatvorenoj za promet.

Predstavljeni su novi art projekti, koji nas tijekom godine očekuju na Ilici, a organiziraju ih Ivana Nikolić Popović i Aleksandar Battista Ilić. Uz vrlo ukusan grah, za koji su se pobrinuli kuhari okupljeni oko obrtničkog udruženja, uživalo se uz lagani jazz swing Oridano Gypsy Jazz Banda.

Vozeći se prema centru busom ZET-a bilo je simpatično vidjeti desetak Nepalaca kako su se i oni pripremili za Praznik rada. Neki od njih su nosili ruksake i dekice, spremni za piknik na maksimirskoj travi, a neki, bez takvih rekvizita, namjerili su se upravo na iličku manifestaciju.

Oni se, očito, nisu imali potrebu pridružiti sindikalnim prosvjednicima, kojima baš i nije po volji što radnici poput njih dolaze s drugog kraja svijeta raditi kod nas poslove koje domaći ljudi (za siću) ne žele i neće.

Radost Praznika graha i antivirusnog uličnog druženja u Zagrebu, zasjenila je tužna vijest koja je stigla iz austrijskog Graza. Bila je ovo nedjelja kad je otišao Švabo! Ili Štraus s Grbavice, kako su zvali velikog nogometaša sarajevskog Željezničara, kasnije još većeg trenera i izbornika Ivicu Osima.

Ivica Osim

Preminuo je pet dana prije svog 81. rođendana u gradu u kojem se skrasio nakon života diljem Europe i u Japanu, gdje je bio trener kluba JEF United, a potom i izbornik reprezentacije.

Jednu anegdotu iz tog razdoblja Osimova bogatog sportskog i društvenog života, čuo sam od slovenskog diplomata na službi u Zagrebu. Naime, službujući u dalekoj zemlji, u kojoj baš nije bilo puno ljudi s ex Yu prostora, Slovenac se najviše družio s hrvatskim košarkaškim trenerom Željkom Pavličevićem i bosanskom nogometnom legendom Ivicom Osimom. Iako različitih profesija, imali su nešto što ih je povezivalo i zbližilo, a to je bio – cviček.

Slovenski vinski kiseliš, koji neki preziru a drugi obožavaju, redovito je u Japan stizao iz dežele, a njegov poseban obožavatelj postao je Ivica Osim, kojem je zbog dijabetesa odgovaralo piti samo takvo kiselo vino. Zato su narudžbe iz Slovenije postajale sve češće i količinski veće, a zašto je to tako ipak je ostala diplomatska tajna.

Bio sam premalen da bih pamtio Švabine nogometne bravure u sarajevskom Želji, ali ga se dobro sjećam kao trenera tog kluba i kasnije izbornika jugoslavenske reprezentacije. S njom je ostvario povijesno najveći rezultat, doguravši na Svjetskom prvenstvu 1990. godine u Italji do četvrtfinala.

No, na toj je poziciji, za moj ukus, ostao predugo, sve do svibnja 1992. godine kada je na press konferenciji u Beogradu (gdje je trenirao i FK Partizan) podnio ostavku iz osobnih razloga. Mnogi su mu tada zamjerili, pa i ja, što mu je trebalo toliko vremena da shvati u kojem vremenu i prostoru se nalazi. Kao da nije ozbiljno doživio rat na našim prostorima sve dok nije vidio da u ratnom plamenu gori i Željin stadion na Grbavici. Sarajevo mu je to nekako oprostilo, ali ostatak života ipak je odlučio provesti u Grazu, gdje je proveo ponajbolje trenerske godine na klupi Sturma.

Foto: Željko Novaković i Radiofabrik Community Media Association Salzburg


Tagged: , , , , , , ,