Državna revizija čudna je institucija. Može vas uhvatiti s prstima u pekmezu, nehotičnom prekršaju ili ozbiljnom kriminalu, ali time se kasnije treba baviti netko drugi, pod uvjetom da čita njihova izvješća. Nekim čudom, tamo gdje je trebalo, pročitala su se izvješća o sumnjivom baratanju dnevnicama SDP-ovca Tomislava Sauche, a nekako u isto vrijeme i o najblaže rečeno netransparentnom poslovanju HAVC-a (Hrvatskog audio vizualnog centra) na čelu s Hrvojem Hribarom.
Piše: Mustafa Topčagić
Na Hribarov način rada, proteklih godina, a pogotovo u posljednje vrijeme, bilo je sve više pritužbi, koje je on opovrgavao. No, nalaz ‘knjigovodstvenog servisa’ kakav je Državna revizija ipak ga je nagnao da podnese ostavku. No, prije bi se reklo da je to bio njegov strateški uzmak, jer su odmah nakon toga viteškog čina, krenule podrške Hribaru od kolega iz svijeta filma, uglavnom onih koji su klijentelistički povezani s njim i HAVC-om. Pobunjeni redatelji, glumci i ostalo djelatno filmsko osoblje, formirali su inicijativu ‘Puk’o nam je film’ (naziva duhovitog kao da je iz neke od hrvatskih komedija) i okupili se u zagrebačkom kinu Europa, nastojeći okrenuti priču na politički mlin.
Kao novinar, ne bih se usudio procjenjivati stručna knjigovodstvena tumačenja, poput onog koje je ustanovila Državna revizija, da je HAVC kršio zakon, jer su filmašima odobravali iznose iznad 200.000 kuna, bez supotpisa ministra kulture. Taj problem, međutim, nema redateljica Dana Budisavljević, koja to smatra načinom političke kontrole. Zakon je u tome jasan i možda nije dobar, ali dok ga se ne promijeni, trebalo bi ga se pridržavati.
Među govornicima najbolji mi je bio glumac Goran Navojec, koji se zalaže za neovisan sustav jer bi nas, kako je rekao, sve drugo vratilo u doba komunističkih cenzora. On je dovoljno mlad da u to mračno doba nije glumio, no zaboravio je kako su se tada snimali puno bolji filmovi nego u posljednjih 25 godina. Cenzure je sigurno bilo, ali su se u ta vremena otvarale i mnoge nezgodne teme, čime se ne može podičiti većina današnjih redatelja. A, ruku na srce, u doba mračnjaštva bilo je i puno većih zvijezda nego što su ove danas…
Jedan od glasnijih govornika bio je redatelj Antonio Nuić, koji bi, s obzirom na temperamentnost nastupa, bio spreman i puškom za uspavljivanje braniti Hribara. I ja bih, da mi je kao njemu odobrio novce za snimiti katastrofalno loš film ‘Život je truba’, koji je prije došao na male ekrane nego u neka od HAVC-a digitalizirana kina.
Fascinantno je kako HAVC-filmaši uzimaju zdravo za gotovo da država, tj. porezni obveznici, moraju davati novac za njihove uratke. Jer je to europska praksa za razliku američke, gdje novac namaknu isključivo producenti? Nije točno! Jesu li čuli što su to zaista nezavisni filmovi? Takve filmove snimaju oni koji ni izbliza ne mogu primirisati HAVC-u, Ministarstvu kulture i sličnim institucijama koje ‘drže kesu’. A HAVC-filmaši svakako ne spadaju u tu skupinu entuzijasta
Daleko od toga da zagovaram nekakvu državnu cenzuru, ali zar je nije logično da onaj tko ti daje novac, želi i znati za što ga daje. Da je bilo više nadzora, novce sigurno ne bi mogao dobiti film ’15 minuta – Masakr u Dvoru’, koji blati hrvatsku vojsku koristeći se lažnim propagandnim činjenicama s druge strane. Sve se završilo na tome da su, nakon izbijanja afere, novci vraćeni HAVC-u, a producentu Siniši Juričiću je nagodinu mrtvo-hladno odobren novi projekt za financiranje. Pokušavam zamisliti privatnog producenta koji bi si tako nešto dopustio…
Kad toliko zagovaraju Europu, pitam se zašto filmaši ne bi primijenili princip kakav vrijedi za poduzetnike kad se žele domoći novca iz EU fondova. Za to treba imati program (što radiš ili proizvodiš), dijelom ga financirati vlastitim sredstvima (kao dokaz sposobnosti i ozbiljnosti), a tek onda zatražiti pristup EU novcima. E, to bi kod HAVC-filmaša malo teže išlo – da prvo nešto naprave, pa tek onda traže novce iz državne blagajne. Osim pojedinih časnih izuzetaka, teško bi netalentiranima i lijenima bilo prodati nekome priču da im financira njihove sineastičke kontemplacije upakirane u vrhunsku nerazumljivu umjetnost. Ali, eto, ipak se ponekad nešto pozitivno dogodi. Nakon niza samo njemu razumljivih filmova, redoviti korisnik HAVC-ovih sredstava Zrinko Ogresta snimio je sjajan film ‘S one strane’, koji je prepoznat i u svijetu.
I na kraju da pobijem još priču kako se danas sve manje ide u kino i da zbog toga ponajviše trpi hrvatski film. Točnije bi bilo reći da filmovi uopće nemaju problema s kino publikom, osim onih hrvatskih. Naime, nedavno je objavljeno istraživanje Europskog audiovizualnog opservatorija, koje je i HAVC prenio na svojim stranicama, a koje kaže da je u prošloj godini zabilježen rast broja publike u gotovo cijeloj Europskoj uniji, u prosjeku 1,6 posto, a u Hrvatskoj čak 9,1 posto. Zašto se u Hrvatskoj ne gledaju hrvatski filmovi, to je već drugo pitanje.
