Tribina ‘Čitaj mi’: Izgubljeni u (književnom) prijevodu

Tribina ‘Čitaj mi’ Centra za kreativno pisanje (CeKaPe), posvećena književnom prevođenju, održat će se u ponedjeljak, 9. veljače u 19 sati, u zagrebačkom Express Baru (Petrinjska 4).
Tomislav KuzmanovićJesmo li doista svjesni važnosti književnog prevođenja, o čemu sve ovisi njegova kvaliteta te kakav je status i položaj književnih prevoditelja u Hrvatskoj neke su od najvažnijih tema o kojima će na tribini ‘Čitaj mi’ razgovarati Ivan Sršen, književni prevoditelj, agent, pisac i izdavač, Tomislav Kuzmanović, profesor književnog prevođenja i prevoditelj te Una Krizmanić Ožegović, prevoditeljica i jedna od polaznica radionice književnog prevođenja u CeKaPe-u, uz moderiranje Katarine Brajdić.

O kakvim će još zanimljivostima biti riječi na tribini, s kojim se sve problemima danas susreću naši književni prevoditelji te o načinu na koji radi s polaznicima svojih radionica u Centru za kreativno pisanje, otkrio nam je Tomislav Kuzmanović.

Pojasnite nam malo o čemu će biti riječi na tribini, odnosno koji su najvažniji problemi s kojima se danas suočavaju književni prevoditelji?

Dijapazon tema koje književno prevođenje nudi i otvara prilično je širok i teško ćemo se u tih sat, sat i pol vremena, dotaknuti svih mogućih pitanja ili uspjeti ponuditi definitivan odgovor na njih, no, sa ciljem da se ne Čitaj mizatvorimo u (pre)stručne ili sindikalne okvire, na tribini ćemo pokušati općenito porazgovarati o književnom prevođenju u Hrvatskoj i pritom u diskusiju uključiti izdavače i prevoditelje kao, uvjetno rečeno, ‘glavne igrače’ u tom procesu. Teme kojima ćemo se pozabaviti uključuju status i položaj književnosti u prijevodu i posljedično status i položaj prevoditelja u Hrvatskoj; ponekad vrlo kompliciran odnos između izvornog autora, izdavača, prevoditelja i publike, njihovu povezanost i ovisnost jednih o drugima, odnosno taj neki odnos koji vječito ostaje na granici ljubavi i mržnje; pitanje vrijednosti prijevoda, procjene kvalitete prijevoda i vidljivosti prevoditelja kao autora prijevoda; a uza sve to progovoriti i par riječi o obrazovanju književnih prevoditelja u Hrvatskoj (i drugdje). Naravno, dotaknut ćemo se i različitih načina i pristupa prevođenju i pokušati doći do odgovora što je to književno prevođenje i kako se to književno prevodi, odnosno po čemu se književno prevođenje razlikuje od drugih vrsta prevođenja, zašto se književni tekst ne može ili možda i ne smije prevoditi na isti način kao neka druga vrsta teksta i, na kraju, postaviti pitanje može li se i kako se od književnog prevođenja ili za njega živi.

Voditelj ste radionica književnog prevođenja u CeKaPe-u. Tko su polaznici vaših radionica, dolaze li vam uglavnom studenti ili su to većinom profesionalni prevoditelji koji žele nadograditi svoje znanje?

Polaznici radionica književnog prevođenja u CeKaPe-u su – već samom svojom odlukom da upišu baš tu radionicu – književni prevoditelji, dakle, po definiciji, zaljubljenici u strane jezike, ali i svoj vlastiti, strastveni čitatelji, poznavaoci i uživatelji u književnosti i, možda i najvažnije, (pomalo) pisci, a ima među njima i sadašnjih i negdašnjih studenata i profesionalnih prevoditelja koji se bave najrazličitijim vrstama prevođenja, od audiovizualnog do konferencijskog. Drugim riječima, CeKaPe-ova radionica književnog prevođenja namijenjena je i otvorena svima koji žele čitati i pisati na svom i stranim jezicima jer je, po meni, upravo to – čitanje i pisanje – glavna značajka, ali i jedan od osnovnih preduvjeta za književno prevođenje.

Kako su koncipirane vaše radionice i na koji način one pomažu polaznicima da se što kvalitetnije nastave baviti prevođenjem književnih djela?

Čitaj mi-Izgubljeni u prijevoduRadionice se prilagođavaju polaznicima, odnosno polaznici tekstovima koje odabiru za prijevod, baš kao i jezicima na kojima su izvornici njihovih prijevoda napisani, sami koncipiraju radionicu. Cilj je ove radionice produkcija prijevoda kao književnog teksta u čemu svojim čitanjima, komentarima i intervencijama u tekstu jedni drugima pomažu svi sudionici radionice. Što je više jezika, što su različitija djela odabrana za prijevod, to je radionica zanimljivija, to su rasprave i razgovori plodniji. Nije važno s kojeg tko jezika prevodi, već samo da prevodi na hrvatski jezik. Isto tako, važno je da se prevodi kvalitetan tekst i da svaki polaznik stoji iza teksta odabranog za prijevod, da ga doživljava kao vlastiti autorski projekt koji nekome želi pokazati, odnosno, budući da se radi o književnim tekstovima, koji negdje želi objaviti.
Kako radionice pomažu polaznicima da se što kvalitetnije nastave baviti prevođenjem književnih djela? Čini mi da bi odgovor na to pitanje mogao zvučati vrlo pretenciozno. No, po meni ova radionica nudi vrijeme, prostor i ljude (publiku koja dijeli iste interese) da se probaju neke stvari u prevođenju koje se inače ne mogu probati (jer za probanje u prevođenju inače nema prostora, jer za kreativnost nema vremena, naručitelj prijevoda, naime, nestrpljivo čeka, itd.); da se napravi greška (ponekad i svjesno) i da se iz te greške nauči, da se na nju upozori i da je se prihvati kao neminovnost, barem kad je prijevod u pitanju; da se čita i piše na najrazličitijim jezicima a najviše na svojem; i, na kraju, da se nauči ‘trik’ ili dva koji u svemu tome može pomoći. Može li se nakon toga kvalitetnije prevoditi? Možda je najbolji odgovor: nakon toga se može – još – prevoditi.

Renata Cisar / Foto: Privatni arhiv

Tagged: , , , , , , , , , , , , ,