Tijekom boravka u Beogradu potkraj prošloga mjeseca, na poziv Turističke organizacije Beograda (TOB), cijeli smo jedan dan boravili u Novom Sadu.U tom sam gradu od 2012. godine bio barem pet puta na Interfestu (festivalu vina) ili u prolazu prema Fruškoj gori i Subotici. Trističko razgledavanje toga grada uglavnom počinje s druge strane Dunava u Petrovaradinu, danas tvrđavi o čijoj naseljenosti govore artefakti te oružje i oruđe još iz vremena Kelta i Rimljana. Od tih vremena je to strateška uzvisina iznad Dunava u različitim vremenima služila kao utvrda i kontrola riječnoga i kolskoga puta. Prodorom Turaka u 15. stoljeću pa sve do Karlovačkoga mira iz 1699. godine ta je utvrda imala važnu ulogu u borbi s Osmanlijama. Povijesni izvori kažu da je 1690. počelo rušenje staroga grada i gradnja novih utvrda 1692. te je konačno završena 1780. Gradilo se prema zamisli i nacrtima vodećega vojnog inženjera Francuza Sebastiena La Prestra Vaubana, koji je u to doba bio najpoznatiji europski projektant fortifikacija. Petrovaradinska tvrđava bila je najsuvremenija i najjača tvrđava u Habsburškoj Monarhiji pa su je nazivali Gibraltar na Dunavu.

Velikim dijelom povijesti i prije 19. stoljeća to je bio hrvatski teritorij pod habsburškom vlasti. Primjerice u sastavu Srijemske županije (1880.-1922.). U vrijeme Kraljevina SHS-a i Jugoslavije bio je u sastavu Srijemske oblasti (1922.-1929.) i Dunavske banovine (1929.-1941.) te u sastavu NDH-a (1941.-1945.) kao dio velike župe Vuke. Sve do 1918. godine stanovništvo je bilo pretežito hrvatsko. Ondje je rođen veliki vojskovođa ban Josip Jelačić, čija se ulica i kuća održala do današnjih dana. Ondje je djelovao pjesnik i skladatelj Franjo Štefanović, veliki biskup Josip Juraj Strossmayer bio je kapelan, ondje je rođen književni povjesničar Miroslav Vaupotić, kao i književnica Jasna Melvinger, koja je 2008. dobila dobila prestižni Goranov vijenac. Kroz stoljeća su u Petrovaradinu postojale samo rimokatoličke crkve, a prva pravoslavna sagrađena je tek 1918. Prema popisu stanovništva od prijeratne 1991. kad je ondje bilo 20 % Hrvata, 2002. godine bilo ih je samo 10 %.

Zanimljivo je bilo vidjeti unutrašnjost Arsenala sa stalnim postavom oružja iz oba svjetska rata, podzemne hodnike kojih je ukupna dužina oko 16 kilometara, bunar dubine 60 metara koji je za opsada bio od životne važnosti. Na prvom katu je stalni postav namještaja, slika i kućne opreme iz 19. i 20. stoljeća poznatih vojvođanskih obitelji poput one Lazara Dunđerskog. U tvrđavi smo posjetili radionicu tapiserija Atelje 61. Idejni osnivač te 1961. godine bio je slikar Boško Petrović, a prvi tkalac i tapiserist s umjetničkim darom bio je Etelko Tobolka. Izrada tapiserije je dugotrajan, mukotrpan posao koji zahtijeva veliku koncentraciju.

Iscrpno nas je o radu tkalja, povijesti i prodaji na vrlo edukativan način izvijestila Teodora Ž. Janković. Objasnila nam je da su tapiserije zapravo umjetnička djela. Ne naivnih, nego likovno obrazovanih umjetnika često znanih u likovnim i ostalim krugovima. Oni na kartonima izrađuju likovni predložak, crtež, a onda tkalje svaka na svojemu dijelu tapiserije vještim isprepletanjem vunenih niti, dio po dio dovršavaju cjeloviti rad. U svijetu se tapiserije prosječne veličine, primjerice one 3 x 4 metra, prodaju za desetak i više tisuća eura, a novosadske, s obzirom na to da dolaze iz zemlje nevelikog standarda, i do pet puta manje. Vrijedi ih vidjeti, a i kupiti upravo zbog konstatacije u prethodnoj rečenici – vrlo povoljno…

Prolazeći velikom terasom sa znamenitim restoranima Sat, Osam tamburaša i Terasa, dolazi se do vidikovca s kojega se grad vidi kao na dlanu. Tu se nalazi i čuveni ‘pijani sat’, dar carice Marije Terezije od prije dva i pol stoljeća. Originalan je po tome što velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute. Kažu da je to napravljeno zbog lađara, koji su u to doba vrlo često plovili Dunavom, pa je iz daleka veća kazaljka bila vidljivija. Sat kasni kada ja hladno, a ubrzava kad je vruće, pa ga zato zovu – pijani sat. O satnom mehanizmu, čija je osovina četvrtasta a ne okrugla, već trideset godina volonterski se brine Lajoš Lukač. I sat i vidikovac su vjerojatno najposjećeniji turistički dio u Novom Sadu.

Uskoro smo se našim minibusom spustili prema gradu i na tom putu kratko zaustavili zbog fotografiranja rodne kuće bana Josipa Jelačića. U središtu grada se toga dana slavila stogodišnjica ‘prisajedinjenja Vojvodine sa Srbijom’ kako smo mogli čuti i vidjeti u medijima. S balkona u Dunavskoj ulici izveden je igrokaz s političarima u odjeći onoga doba koji su proglasili to prisajedinjenje. Ulicama su šetale građanske obitelji u kostimima od prije stotinu godina, srpska vojska u odorama onoga vremena, a u glavnim gradskim ulicama, Zmaja Jove Jovanovića i Dunavskoj, bili su postavljeni višemetarski panoi s novinskim izvacima iz toga vremena. Dan poslije postavljen je i spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću.

Mi smo grupno posjetili najprije odlično uređen Muzej Vojvodine kroz koji nas je provela mr. Katarina Radisavljević. Od mnogih zanimljivih izložaka ističem čak tri, od do sada pronađenih sedam, zlatnih vojničkih kaciga iz rimskoga razdoblja. Osvježenje u vinoteci Bouquet uz čašu Cabernet sauvignona odgovaralo je svima nakon trosatne poduke… Tu sam sreo poznatu organizatoricu vinskih festivala u Novom Sadu, Natašu Budisavljević, koja nastavlja priređivati vinska događanja i u drugim dijelovima godine, a ne samo za Interfest u lipnju. Dalje šetnja ulicom Zmaja Jove Jovanovića punom posjetitelja sa svih strana, bilo ih je i iz Hrvatske, do najveće crkve u gradu Ime Marijino. Tu rimokatoličku crkvu s tornjem visine 72 metra mnogi upravo zbog veličine nazivaju katedralom.

Još pokoja ulica, spremanje velike pozornice na kojoj su te večeri pjevali Zvonko Bogdan i Zdravko Čolić, prolazak pokraj impresivne zgrade Srpskog narodnog pozorišta sagrađene 1981. godine i nakon nekoliko sokaka evo i našega gdje smo ručali – jednostavnog naziva Sokače. Taj lokal, kao i desetak drugih smješten je u dvorištu, rekli bismo ulaz kroz vežu, sa stogodišnjom tradicijom. U Sokačetu se pripremaju jela po recepturi obitelji Nikolić iz Zaječara, koja se početkom prošloga stoljeća doselila u Novi Sad. Domaći ambijent starogradske blagovaonica s kariranim stolnjacima bio je ugodno mjesto za kasni ručak. Ja sam jeo janjeću čorbu i dimljenog šarana. Konobar je uspio nagovoriti ostatak grupe na hrpu pečenog mesa s roštilja. Ne kažem da ni to nije bilo ukusno, ali šaran je bio upravo fantastičan. Vino koje smo pili je duhovita naziva ‘Celo selo pije belo’ u butelji, ali nije dovoljno biti samo duhovit… Posluga pristojna i uslužna u punom predvorju, pardon, blagovaonici. Zavređuje pozornost ako ste u gradu i dobro proučite jelovnik.

I na kraju dana, najzanimljivije razgledavanje, posjet manufakturi Manual, na periferiji grada. Vlasnik Siniša Žarin i njegova ekipa suradnika primili su nas kao najdraže goste. Za dvosatnoga boravka razgledali smo i kupovali, posebno kolegice, jer tamo su samo vrhunski proizvodi od kože (torbe, novčanici, remeni), a sve po tvorničkim cijenama. Priča mi Žarin da ga je prve torbice učio izrađivati Ivan Zvonimir Čičak u Hrvatskoj, gdje mu je sve do rata bilo najveće tržište.

Manualci odaju počast, ne samo svom kožarskom zanatu, već cijelom nizu drugih danas minoriziranih ili čak zaboravljenih. Zato su osnovali Manual muzej zaboravljenih umetnosti u kojem se nalazi oko 200.000 predmeta raznih zanata.Duhoviti Žarin pričao nam je o nizu kulturnih akcija koje Manual priređuje u Novom Sadu s ponajboljim umjetnicima s Balkana i šire. Žarin je 2014. postao poduzetnik godine u Srbiji i svojoj tvrtki donio nagradu od 20.000 eura.

Danas zapošljavaju oko 50 vrhunskih majstora, a u cijeloj tvrtki je zaposleno preko 120 ljudi. Što mogu reći o njima, osim što su mi uspjeli prodati novčanik i remen za hlače, ljudi znaju znanje. U tome im pomažu biste čovjeka kojega Žarin ističe na sve strane… a tko je to preporučujem pogledajte na licu mjesta u Novom Sadu.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---

---