Veljko Bulajić: Zlatni Oktavijan za životno djelo

Članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara dodijelili su Nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za 2020. godinu filmskom redatelju Veljku Bulajiću.Rođen davne 1928. u Vilusima u Crnoj Gori, Veljko Bulajić hrvatski je redatelj crnogorskoga podrijetla i najstariji živi svjedok povijesti hrvatske kinematografije. Stariji od vlastite kinematografije skoro dvadeset godina, Bulajić je u kinematografiju ušao kao mladić, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u njezinim pionirskim danima. Kao dječak borio se u partizanima, bio teško ranjen te s 18 godina, 1946., prispio u Zagreb, gdje je do danas ostao.

Taj agilni 93-godišnjak, čiji je posljednji igrani film ‘Bijeg do mora’ njegov četrnaesti igrani film, i dalje u postprodukciji, nadživio je skoro dvostruko jugoslavensku državu u čijem je stvaranju kao mladi partizan aktivno sudjelovao, a potom se, upivši poslijeratnu, isprva u manjoj mjeri socrealističku, a potom u velikoj mjeri neorealističku poetičku matricu, postao njezinim vodećim filmskim svjedokom.

U skladu s tadašnjim običajima, punih 13 godina proveo je Bulajić kao naučnik – prošao je filmski tečaj u Jadran filmu, bio stipendist na legendarnom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, asistent Vatroslavu Mimici (na filmu ‘U oluji’) te režirao manji broj dokumentarnih i žurnalskih filmova – da bi 1959. zabljesnuo prvim svojim dugometražnim igranim filmom ‘Vlak bez voznog reda’. Jedan od najboljih debija u hrvatskoj filmskoj režiji, film je to koji je predstavio cjelokupnu autorsku figuru Veljka Bulajića, koju čine: vjera u mogućnost prikaza stvarnosti na filmu kao temeljno poetičko uvjerenje svoga autora, epski zahvat u tu građu stvarnosti (u prvom filmu i pod dojmom vesterna), aktualno poimanje stvarnosti (prikazani profilmski svijet djela, realističke fakture, korespondentan je izvanfilmskoj, društvenoj i političkoj stvarnosti revolucionarne, proleterske zemlje, a likovi koji ga nastanjuju u njemu proaktivno djeluju), visoke produkcijske vrijednosti (film kao spektakl); no taj temeljni, klasicistički realizam oplemenjen je, pa i podrovan promodernim elementima, prije svega u neorealističkoj, često kronikalnoj strukturi filmske naracije.

S jedne strane, upravo Bulajić – ne opredjeljujući se za klasičnonarativnu, akcijsku strukturu partizanskog filma kakvu su inaugurirali Afrićeva ‘Slavica’ i Marjanovićeva ‘Zastava’, nego za ‘sovjetsku’ strukturu Popovićeva’ Živjeće ovaj narod’ – inovira tu, u svojoj jezgri, socrealističku strukturu time da je transcendira u neorealističku otvorenu strukturu, likovi – reprezentanti klasa – postaju simbolički nositelji, a izlaganje se transformira u filmski spektakl visokih produkcijskih vrijednosti, kao npr. u partizanskim spektaklima ‘Kozara’ (1962.), za Oscara nominiranoj ‘Bitki na Neretvi’ (1969.), koji su mu donijeli svjetski ugled u žanru ratnog spektakla, i ‘Velikom transportu’ (1983.).

S druge strane, Bulajićeva trajna popudbina ostaju svojevrsni mediteranski modernizam – ne toliko snažan kao u Mimice ili Zafranovića – te utjecaj talijanske kinematografije: neorealizam je najdjelatniji u njegovu trećem filmu ‘Uzavreli grad’ (1961.), kao i u kasnijem filmu ‘Obećana zemlja’ (1986.), svojevrsnom nastavku ‘Vlaka bez voznog reda’ koncipiranom kao sudska drama (ponovno utjecaj i hollywoodskog filma), a političkog filma u povijesnim filmovima ‘Atentat u Sarajevu’ (1975.), ‘Donator’ (1989.) i ‘Libertas’ (2006.), katkad i u ruhu političke alegorije, kao u filmovima ‘Rat’ (1960.) i ‘Čovjek koga treba ubiti’ (1979.), kojima se najviše približio poetici talijanske kinematografije.

Veljko Bulajić usputno je, reklo bi se, režirao i ratni film skloniji apstraktnijem modernizmu ‘Pogled u zjenicu sunca’ (1966.), međunarodno nagrađivan dugometražni dokumentarni film ‘Skopje 63’ (1964.), potom dokumentarnu seriju ‘Crna Gora’ (1972.) te dokumentarne filmove ‘Titovi memoari’ (1981.) i ‘Mjesto sjećanja Vukovar’ (2015.). Premda i doma (i uže i šire shvaćeno) i u svijetu njegov ugled traje zbog njegovih ratnih spektakala, retrospektivno nam je sve zanimljiviji kao jedan od naših ‘filmskih Talijana’ i Mediteranaca, a njegovi autorski uvijek angažirani filmovi i slikom i riječju ostaju ponajbolja, na ekranu uvijek iznova živa i prisutna svjedočenja o sad već davnim vremenima nade u bolji svijet i bolju zemlju, svjedočenja naše vlastite povijesti.

Tomislav Šakić


Tagged: , , , , , , ,