Sa sloganom ‘Film pod zvijezdama’ pompozno je najavljivan 65. Pulski filmski festival (14.-22.7.) s brojnim projekcijama i lokacijama, izložbama, publikacijama i tribinama, kao dokaz da, za razliku od ljudskog radnog vijeka, broj 65 ovdje ne ukazuje na odlazak u mirovinu.
No, ono što sam imala priliku vidjeti i sresti tijekom boravka u Puli, pomalo mi sliči na umiranje, a ne na mirovanje… Nakon traljavog otvorenja (gdje smo preko videa susretali sugovornike koji su živi i zdravi sjedili u Areni, a to se posebice odnosi na istinsku filmsku veličinu, glumicu Milenu Dravić) i tome sličnog vatrometa, slijedile su svakodnevne (svakonoćne) projekcije osrednjih ili loših filmova (uz malo iznimaka), iznenađujuće slaba organizacija (tek banalni primjer poput istovremenog održavanja novinarske projekcije filma i predstavljanja publikacije, a nedostupnost informacija postaje gotovo zaštitnim znakom festivala) i bezrazložna neljubaznost (valjda ih je netko prisilio da to rade, pa se sada dure?!).
Favorit publike: Comic Sans
Deset hrvatskih i sedam manjinskih hrvatskih koprodukcija, od toga dvanaest filmova namijenjenih za prikazivanje u Areni (što im donosi glasove publike) pokazali su da se publika i kritika razilaze u mišljenjima: film ‘Mali’ Antonia Nuića dobitnik je Velike Zlatne Arene (i nagrade Hrvatskog društva filmskih kritičara ‘Oktavijan’ s ocjenom 3,63) no publici je on tek na osmom mjestu (3,69), dok je favorit publike i time dobitnik Nagrade Zlatna vrata bio film ‘Comic Sans’ Nevija Marasovića (4,92).
Vito Dijak u filmu ‘Mali’
Zašto se film ‘Mali’ tako jako dojmio Ocjenjivačkog suda hrvatskog natjecateljskog programa, teško je reći: isječak iz života četvorice prijatelja koji se svakodnevno opijaju i drogiraju (mada je glavni negativac brižan otac) surađujući u kriminalnim radnjama s policijom (uz drogu, tu je i ubojstvo) predstavlja, kako je napisano u obrazloženju: ‘paralelnu realnost sredine u kojoj živimo’ (dječak očevim pištoljem ubija policajca). Zanimljivo da spomenuti film nema niti jednu glumačku nagradu (usprkos odličnom Franji Dijaku), Arene za režiju i scenarij otišle su u druge ruke (redatelju film ‘Comic Sans’ Neviju Marasoviću i scenaristici filma ‘Lada Kamenski’ Sari Hribar), a obrazloženje Zlatne Arene za specijalne efekte Saši Budimiru u filmu ‘Mali’: ‘Za uvjerljiv prikaz scena s oružjem’ je sasvim nejasno?!
Mada ponešto predug (139 minuta) film ‘Osmi povjerenik’ redatelja Ivana Salaja, prema istoimenom romanu Renata Baretića, po mojem mišljenju je bolji film i ne samo da je dobitnik pet Zlatnih Arena: vizualni efekti, kostimografija, scenografija, glazba i sporedna muška uloga (Borko Perić) već je drugi prema odabiru publike (4,38). Osobno mislim da je dobitnik Zlatne Arena za najbolju sporednu mušku ulogu Borko Perić trebao biti nagrađen za glavnu ulogu (kako i piše u podjeli), jer iako je Frano Mašković nositelj naslovne uloge, njegov lik je prije katalizator negoli kreator života na otoku Trećiću: Tonino (Perić) je glas srca i razuma, predstavnik otočana i karika s vanjskim svijetom. Dobitnica Zlatne Arene za najbolju sporednu žensku ulogu je Nataša Janjić u filmu ‘Comic Sans’, dok je Janko Popović Volarić dobitnik Zlatne Arene za najbolju glavnu mušku ulogu.
Frano Mašković kao ‘Osmi povjerenik’
Odličan debitantski film scenaristice Sare Hribar (i redateljice zajedno s Markom Šantićem) ‘Lada Kamenski’ (nagrada ‘Breza’) ponudio je tri izvrsno odigrane ženske uloge (Nataša Dorčić, Ksenija Marinković, Doris Šarić Kukuljica), pa je bilo koja mogla dobiti Zlatnu Arenu za glavnu žensku ulogu, ali je ona pripala Doris Šarić Kukuljica (obrazloženje je vjerojatno nadahnuto Ionescovim rečenicama).
Međutim, Ocjenjivački sud FEDEORA smatra film ‘Lada Kamenski’ najboljim hrvatskim dugometražnim filmom, dok je najboljom manjinskom koprodukcijom proglašen film ‘Žaba’ Elmira Jukića. Zlatnu Arenu za najbolji film i Zlatnu Arenu za najbolju režiju u spomenutoj kategoriji dodijelio je filmu ‘Žaba’ i njegovu redatelju Elmiru Jukiću i Ocjenjivački sud hrvatskog natjecateljskog programa, a i publici se taj film svidio (4,07). Nisam nabrojala ostale nagrade (nego samo ove ‘najvidljivije’) niti bih se osvrtala na ostale filmove, mada će neki od njih sigurno pobuditi pažnju publike, makar dobrim glumačkim ostvarenjima, poput Tihane Lazović u filmu ‘Aleksi’ ili Karla Mrkše i Marka Petrića u filmu ‘Za ona dobra stara vremena’.
Zanimljivo da je kod publike najlošije prošao omnibus ‘Duboki rezovi’ (3,17), što vjerojatno proizlazi iz neravnoteže u kvaliteti pojedinih filmova: najbolji je ‘Trešnje’ redateljice Dubravke Turić, zanimljiv ali pomalo ‘u zraku’ je ‘Smrt bijela kost’ redatelja Filipa Mojzeša, dok je nedorečen i najslabiji ‘Predmeti koji tonu’ Filipa Peruzovića (pa će vjerojatno kao pojedini kratki filmovi obilaziti filmske festivale, čime se narušava temeljna ideja dugometražnog omnibusa!). Posljednji film u Areni bio je ‘Rudar’ Hanne Antonine Wojcik Slak u kojem se govori o mračnim temama vezanim uz prošlost i tegobnim zbivanjima u sadašnjosti sa sjajnim Leonom Lučevom u glavnoj ulozi, međutim samo su ga uočili pravi zaljubljenici u film (3,78).
Za neke filmove možemo se s pravom pitati kako su uopće odabrani i što rade u Areni?! Ako zaista nije bilo dovoljno dobrih filmova za prikazivanje, ne bi li bilo poštenije (umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković, ravnateljica Gordana Restović) da se smanjio broj festivalskih dana, a ne da se, kako nam tepaju ‘dragi prijatelji, ljubitelji filma’, nepotrebno zlopatimo. Usput, bio je u kinu Valli odličan poslijepodnevni ciklus dokumentarnih filmova iz povijesti filma – ne bi bili lošiji niti na velikom platnu u Areni.
Olga Vujović
