Prošloga tjedna sam u organizaciju TZ Murter-Kornati i Nacionalnog parka Kornati boravio pet dana u istoimenom mjestu i na spomenutim otocima.Murter je za ovo doba godine, kraj lipnja, lijepo popunjen što se da vidjeti po mnoštvu turista na izuzetno lijepim plažama te punim restoranima i kafićima u večernjim satima.Jedan davni dogovor sa Šimom Ježinom, aktualnim direktorom Nacionalnog parka Kornati, konačno je na moje veliko zadovoljstvo ostvaren. Proveo sam puna dva dana u razgledavanju i obilasku znamenitih Kornata, a rekao bih da je to dostatno, uz prijašnja moja iskustva, za otprilike jednu trećinu poznate građe.

Ukrcali smo se na brod Nacionalnog parka (NP) pod zapovjedništvom Ive Mudronje Barabe i mornara Ante Ježine Hacka. Bio je tu još Mile Rameša, dugogodišnji djelatnik NP-a , autor izložbe ‘Bažokić’, koju je postavio na otoku Žutu u restoranu Fešta kao dio kulturno-umjetničke ponude. S nama je bio i Ive Šikić Bažokić, vlasnik znamenitog leuta iz 1967. i glavni lik na toj izložbi. Nakon što smo odbrodili ‘debelo’ murtersko more, prvo pristajanje je bilo u uvali Ježinov stan, gdje su se skromno uvučene smjestile dvije kuće za odmor. To je zadnjih godina ‘u điru’ u Kornatima jednako kao i mnoštvo jedrilica i drugog brodovlja koje smo sretali tijekom vožnje. Zaista i sam sam poželio biti zarobljen i prepušten divljoj ljepoti neke od kuća koje sam vidio tamo.

Druga postaja na putu je Stiniva u kojoj sam boravio prije tri godine radeći reportažu o striženju ovaca koje se tradicionalno događa u lipnju. Dočekali su nas Rada i Ivica Lovrić Lovac, najdugovječniji stalni stanovnik ovih rajskih otoka. Brod koji pristaje na vez uvijek je radost za stalne stanovnike, sigurno donosi nešto korisno (kao što smo mi dovezli namirnice), možda novo i nepoznato u svakidašnjim predvidivim događanjima. Pozdravljam se s Ivicom, autentičnim Robinsonom. On i njegova supruga Rada, nakon smrti brata Mile, drže domaće ugostiteljstvo s kornatskom janjetinom ispod peke, a to vrlo dobro znaju mnogi jedriličari inozemni i naši i cijene njihovo gostoprimstvo.

Krećemo dalje prema otoku Žutu, koji nije sastavni dio NP-a, ali je zato Park prirode i također pod zaštitom. U uvali Golubovac, gdje smo pristali, ima više kuća i čak šest restorana koji su sada otvoreni. Ulazimo u Feštu, vlasnika Kreše Mudronje, o kojoj sam već pisao. Godinu dana poslije srećem nekoliko istih ljudi. Konobarica, Novosađanka Dajana, cijedi sokove iz hrpe različitog voća, nudi i meni jedan koktel – tko ne bi pristao?

Zagrepčanin Dražen na ‘privremenom radu’ na Žutu već mi nudi za doručak poširana jaja benedict na tostu sa sušenom pasovinom (morski pas) i ražom. Slijedi klasična plata s kozjim sirom, kobasicom, cherry rajčicama, maslinama i meni posebno dragim kefirom od kozjeg mlijeka.

Razgovaram s novom osobom u posadi, završenom pravnicom Miom Bašić, koja je došla učiti i pomagati Mudronji u poslu. Priča mi o atmosferi prošloga tjedna i nabraja cijeli niz značajnih kuharskih imena od naših (Draganić, Skoko, Zirojević…) nekoliko talijanskih chefova iz kuhinja s Michelinovom zvjezdicom (Vinod Sookar, Stefano Deidda, Domingo Schingaro…) i nekoliko od tuceta velikih vinara i vinarskih kuća (Billecart Salmon, Simčič, Cantina San Paolo, Cantine San Marzano, Degarra, Tomac…). Mudronja i ja nastavljamo prošlogodišnju priču u održivosti ovoga područja. On sada već opsesivno, ne samo u razgovoru s novinarima, naglašava potrebu da se domicilno stanovništvo ohrabruje i podupire s mjerama na razini općine, županije i vlade kako bi se vratili ovdje gdje su njihovi preci imali i vinograde i stada ovaca. Puno toga se može napraviti, ali zato treba donijeti zakone i prijeći s glagola moći na one trebamo i moramo… U toj nakani želim svu sreću Krešimiru i drugim mladim ljudima koji prepoznaju potencijale ove krune otoka.

Put nas je nadalje vodio do Levrnake, otočića i istoimenog restorana u vlasništvu Mladena Ježine, nakratko da bismo isporučili poveće fotografije s već prije spomenute izložbe.

Konačno, prije dolaska na moje odredište toga dana u Vrulje, svratili smo i u Strižnju gdje su restorani Darka Šimata i Jere Skračića. Spominjem sva ta imena da se prepozna i vidi koliko je kornatsko ugostiteljstvo poraslo zadnjih godina, brojeći danas čak 36 restorana. Najveći dio vlasnika i voditelja su Murterini poput Milana Kovačevam dugogodišnjeg voditelja restorana Klif u marini na Piškeri. Marina je otvorena 1984. godine i u to doba je bilo prvo mjesto na Kornatima koje je imalo cjelokupnu uslugu vez, struju, vodu. Zašto klif? U blizini Piškere nalaze se najpoznatiji kornatski klifovi u čijem podnožju su dubine oko stotinu metara što je pravi izazov za ljubitelje morskih dubina.Davnih šezdesetih na tim lokacijama je sniman film s velikom zvijezdom Marijom Schell, a mnogi Murterini su zaradili dobre novce skačući s okomitih stijena u dubinu.

I evo nas stižemo u Vrulje, pitomi zaljev s posadom rendžera koja brine o sigurnosti i čistoći parka. Razgovaram s pričljivim Tonijem Majićem i saznajem cijeli niz podataka iz života posade.

Smješteni su na mjestu nekadašnje karaule, prije desetak godina je sagrađena nova zgrada, ali se zadržao taj naziv. Najvažniji zadatak posade je kontrola brodica koje ulaze u područje NP-a. Posade izlaze dvaput dnevno ujutro i kasno popodne, a po potrebi i više.

Kontroliraju se dokumenti i karte za boravak na ovom području. Prije nekoliko godina su cijene bile dosta povećane što je izazvalo proteste i mislilo se da će jedrilice zaobilaziti ovo područje, ali to se nije dogodilo. U muškoj posadi je i jedna dama, Ana Bubrić iz Šibenika, koja je završila studij menadžera u turizmu i sada radi zapravo na niže rangiranom mjestu. Međutim, Ana smatra da je svako iskustvo u turizmu dobrodošlo i s veseljem radi svoj posao.

Tu sretoh Božu i Petra, koji rade vrlo važan posao za NP – skupljanje smeća. Na putu do Vrulja naišli smo na Puraru kako se zove specijalizirani brod za skupljanje smeća u Kornatima. Ovdje sam i ugodno prespavao i bio poslužen od domaćina kavom i sendvičem, jer sam se morao čuvati za veći obrok tijekom ručka i večere. Ručao sam u restoranu Ante kojih stotinjak metara dalje vlasnika Jure Jerata. Kako je gazda bio na kopnu, osnovne podatke mi je kazao oditelj Robert Pleslić.

Restoran je otvoren 1984. i otada radi sezonski od početka svibnja do kraja listopada. Sjedim u društvu kuharice Mande iz Slavonije, Antonije, konobara Stanka i Beate mlade zanimljive djevojke koja je Školu primijenjenih umjetnosti završila u Zadru i sad pomaže u kuhinji i velika je ekološka aktivistica.Sve nas upozorava da je plastika već u nama i da će nas ugušiti, aludirajući na more i plastični otpad. Pamtim je i po još nečemu. Kako skoro (a to već traje dvije godine) treba odlučiti da nastavi studij scenografije u Italiji, roditelji iskazuju nestrpljenje kad će već, a ona lakonski odgovara: ‘Ne mo’š inspiraciju ubrzavati.’ Prisjetio sam se toga nakon što sam već dva dana odgađao početak pisanja ovoga teksta. Pametna cura, neka joj je sa srećom…

Da bi predstavili restoran u najboljem svijetlu, odabrali su za moj ručak dvije manje škarpine i trilju, blitvu i krumpir te pečeno povrće. Sve dobro i bolje, ali je pečeno povrće bilo viška kraj ovako obilne porcije. Vino je, Pošip Garbinada 5 Madirazza, idealno pokrivalo hranu. Nudili su mi i desert, ali za to stvarno više nije bilo mjesta. Restoran Ante ima idealnu poziciju u zaljevu pri dolasku brodova a u ovom tipu ugostiteljstva je to vrlo bitno. Preko puta njih je također poznati Robinson u koji nisam imao priliku ući.

Nakon kupanja i povratka u Karaulu u večernjim satima sam ponovio put i posjetio susjedni restoran Sontele. Vlasnik ovog OPG-a koji se bavi ugostiteljstvom i morskim ribarstvom je Ivo Lovrić , koji me ugostio sa suprugom Melitom i kćeri poetičnog imena Mana (otok u Kornatima). Priča mi Ivo o počecima ugostiteljstva na Kornatima uopće i kao najznačajnije ime navodi Jakova Turčinova zvanog Zečić, koji je krajem 1970-tih bio aktivan na Smokvici i Kamenom Žaknu. Vraćamo se na njegova oca Ljubomira koji je također početkom 1980-tih tu u Vruljama imao restoran, a onda nakon godina pauze i rata je Ivo ponovno krenuo s ugostiteljstvom 1993. Važno je reći da Sontela (Lovrić), kako ga je nazvao poznati murterski ugostitelj Đani Kožulić, sam lovi svoju ribu i idealno slaže priču o OPG-u s ugostiteljskom i ribarskom djelatnošću. Za svoju prezentaciju Ivo je odabrao goveđu juhu , kuhanog kovača i tabinju i odličan prilog blitve i krumpira. Pilo se Coronicinu Malvaziju iz 2018. Kakva može biti riba izvađena koji sat prije iz mora i blitva iz malenog vrta u pozadini! Svježe, ukusno baš ono što traži znatiželjni ljubitelj jela u ovoj Arkadiji.

Poslije večere pridružio nam se Vlado Popović , Zagrepčanin i Zagorec sa zadnjom zagorskom kleti prije Italije, kako sam kaže. Vrijedan čovjek koji osim lijepe zidane kuće za iznajmljivanje Kraljica Kornata uzgaja još preko 100 stabala maslina iz kojih preradom u Nadinu dobiva ekstra djevičansko maslinovo ulje. Pokazao mi je kao raritet i bocu ulja sa zlatnim listićima. U pozadini ovih kuća nalazi se jedno od većih obradivih polja u Kornatima iz kojega se svake godine u studenom dobiVaju velike količine maslinova ulja.

Na povratku za Murter drugoga dana nekoliko sati sam se zadržao u razgledavanju drugih dijelova Kornata, učeći da su zaštićena područja u već zaštićenom parku posebno Purara, Klint, Volić, Kolobučar, Mrtovnjak te Veliki i Mali Obručan. Postoje i poučne staze u uvalama Šipnati, Kravljačici, Trtuši i Veloj Panituli. Još nekoliko sati sam proveo na otoku Opat u istoimenom restoranu gdje je jedna poznata svjetska tvrtka, proizvođač pjenušaca, nedavno imala svoju feštu. Inače, restoran Opat vlasnika Ante Božikova Dupina je među onih nekoliko u vrhu gastronomske ponude Kornata. Za tu priliku i za dio društva poznati murterski kuhar Vjeko Bašić, vlasnik konobe Boba, lešao je janjca iz Radučića dok je u donjem dijelu uz ulaznicu od 370 kuna pjenušac predstavljan uz slijed od desetak jela.

Na kraju ovog, još uvijek kratkog, posjeta Kornatima mogu se složiti s razmišljanjem Kreše Mudronje,  uzimajući u obzir i najnovije planove koje radi Javna ustanova Nacionalni park Kornati na čelu sa Šimom Ježinom da Kornatima slijedi razdoblje napretka i uspona ali sve po čovjekovoj mjeri.

Moja domaćica na ovom putu po Murteru i Kornatima direktorica TZ-a Mateja Bašić upoznala me s nekim aktualnim brojkama koje govore o rastu posjeta ovoj destinaciji, usprkos svibanjskoj kiši, u prethodnom i ovom mjesecu.

Bio sam i u preuređenom starom restoranu Jadran (počeo s radom pod obitelji Šikić još 1917.), a odnedavno je u vlasništvu Denisa Jajaša i njegove obitelji. Restoran je tradicionalno nudio marende od janjećih tripica do punjene paprike. Marende su zadržane, a jelovnik obogaćen s ribama i mesnim jelima po narudžbi.

Razgovarao sam s Jajašem koji mi otkriva da uz postojeći kamp na Slanici misle ulagati i u druge turističke grane, jer vjeruju u murterski i hrvatski turizam. Pa neka mu (im) je sa srećom!

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---