Tijekom petodnevnog boravka u Sarajevu bio sam smješten u ugodnom malom hotelu Villa Orient u ulici Oprtanj na Baščaršiji.

Takav smještaj mi je omogućavao da svakoga dana otkrivam nove uličice i dućane u njima. A zbog svoje kvalitete i povoljne cijene jela, posebno su mi se svidjele aščinice.Aščinice su mjesta gdje se mogu dobiti i ćevapi, ali najveći dio ponude je kuhana hrana. Tako sam u izvrsnoj aščinici ASDŽ u Malom Čurčiluku bio u teškim dilemama što kušati od brojne ponude: čorbe, teleću ili begovu, pite – kljukušu, zeljanicu, zvrk bureke ili buredžike? Ravno sedam vrsta dolmi, još dvadesetak kuhanih i pečenih jela i devet vrsta slatkoga. Trebalo bi biti mjesec dana u gradu i svakodnevno jesti da bi se probala cjelokupna ponuda. Svaka čast vlasnicima i djelatnicima ASDŽ-a, a naši ljubitelji gableca i marendi sigurno će doći na svoje ako posjete ovaj gurmanski hram. Koju ulicu dalje, u Šećki, pojeo sam pristojnu begovu čorbu. Dobio sam još preporuka za Srebrnu školjku na katu tržnice i Hadžibajriće, ali to ostavljam za drugi put.

Šetajući gradom na putu prema Skenderiji, da prijeđem malo i na drugu stranu rijeke Miljacke, prolazim Trgom Susan Sontag gdje je Narodno pozorište. Na ulici Ferhadiji su otisci stopala osnivača Indexa, Ismeta Nune Arnautalića i Šefke Akšamije.

A u Ulici Hamze Hume, na zidu rodne kuće, postavljena je spomen ploča njihovu gitaristu Slobodanu Kovačeviću Bodi. Kada spominjem Indexe i Bodu, treba konstatirati da je sarajevska glazbena scena vladala u Jugoslaviji, katkada dijelom, 1960-ih i 1980-ih ili u potpunosti 1970-ih.

Skenderija, pred koju sam stigao u rani večernji sat, a koja je nekad bila centar glazbenih događanja, pusta je, a samo jedan lokal (istina lijepo uređen) svjedoči da i tamo dolaze ljudi. Sigurno bi trebalo poraditi na obnovi ovog velikog sportsko-trgovačkog kompleksa iz predratnih godina. Niže od Skenderije posljednjih godina je, pak, podignuto nekoliko luksuznih hotela.

Kolegica Aida Mahmutović s TV Hayat potrudila se da mi organizira posjete restoranima i u toj režiji bio sam u ćevabdžinici Petici, Bosanskoj kući i restoranu Libertas. Renoviran i s puno ukusa uređen restoran u Logavinoj ulici, Libertas nosi titulu prestižnog ribljeg restorana.

Prije ručka razgovarao sam s Adnanom Husamanovićem, glavnim konobarom i šefom personala. Kaže da su zadovoljni posjetom tijekom cijele godine, a tako je bilo i za tih prazničnih dana. Niz jela krenuo je s ribljom juhom (dovoljno komadića bijele ribe), carpacciom koji su sačinjavali dijelovi orade, tune inćuna, hobotnice i jedna kamenica. Mada su sva jela bila ukusna, carpaccio je bio baš po mome guštu…

Slijedile su školjke brbavice na žaru, negdje kažu prnjavice ili kućice, a pečene na mjeru s maslinovim uljem i limunom, brzo su nestale s tanjura. Glavno jelo bila je škarpina na lešo s blitvom i krumpirima. I na kraju desert – odlično i obilno poslužena rožata. Trebalo je sve to pratiti s vinom i tu sve pohvale za vinsku kartu. Redoslijedom, poslužen sam s Vukoje selekcijom iz 2013, Pošip Rizman 2015, potom Trnjak i višestruko nagrađivani Merlot 2012 od Nuića, velikog vinara iz Ljubuškog. Bilo je i Žilavke Vinarije Čitluk.

Mjesto vrlo lijepo izgleda, osoblje je ljubazno (posluživala su dva konobara) i izvijestili me da im je upravo ponestalo u Bosni dozvoljenih prstaca. Za one koji misle malo više potrošiti, u Libertasu je idealan omjer ponude i cijene…

Veliko je gastronomsko Sarajevo, a u tu sliku odlično se uklapa neobično lijep i intrigantan restoran na putu za Koševo, u naselju Višnjik, neobična naziva – Četiri sobe gospođe Safije. Ondje sam bio dvaput. Sredinom dana da vidim kako izgleda, a onda je još te večeri kad je dogovoren razgovor s vlasnicom Dalilom Sinanović.

Safija je stvarna osoba s početka 20. stoljeća, beg kadunica (begova kći), koja se zaljubila u austrijskog grofa Johana von Herbersteina, a koji je za nju 1910. godine dao sagraditi veliku kuću upravo na ovom mjestu. Kuća je renovirana 2008. i pretvorena u kultno gastro i kulturno mjesto Sarajeva. Dalila, njezin suprug Amer Sinanović i arhitekt Nedžad Hrelja osmislili su vizuru restorana. Te četiri sobe su wine i tapas bar, lounge (tu je i kućna biblioteka za čas kratiti), restoran i bašta. Proveo sam gotovo tri sata u razgovoru, uz jelo i piće, s vlasnicom Dalilom Sinanović, koja je ponosna na njihovo zajedničko djelo i izgovara svoj životni moto: ‘Ako nešto jako želiš i radiš predano, sigurno će ti se snovi ostvariti’. Njoj su se ostvarili. Sada treba držati kvalitetu, imati sezonske jelovnike i događanja kulturnoga značaja (u prošloj godini imala su kao glazbene goste primjerice Gabi Novak i Matiju Dedića).

Dok ispijamo prvo piće, ona rakiju sa sokom, a ja čašu kućnog bijelog vina – Zlatna žilavka (puni se u podrumu jednoga od najboljih BiH vinara Josipa Brkića) skačemo s teme na temu, od ugostiteljstva i politike do horoskopa i priče o djeci. A što se jelo? Bifteci. Najprije Montevideo (ravioli od corn bifteka u crvenom umaku – krema od mladoga sira,vrganji), a zatim biftek sa šparogama i krumpirom. Sve od dobro odležanog mesa. Šef kuhinje Amel Gazić zna svoj posao: biftek je ispečen upravo kako sam i kazao po dvije minute sa svake strane. Dalila je već nekoliko godina veganka i ne znam kako izdrži u društvu gdje hrpice mesa uz veliko zadovoljstvo nestaju s tanjura. Desert koji je odnedavno u ponudi, sigurno će biti omiljen – kombinacija sladoleda i čokoladnog biskvita. Pila su se kućna vina pod nazivom Safija, a onda još malo Nuić i Vukoje u crnoj varijanti. Safija je arhitektonski, koncepcijski (hrana, piće,ugođaj), ponudom i tretmanom gosta jedno od vodećih mjesta u Sarajevu. Kada budete gosti u ovom gradu, nemojte propustiti priliku da odete na adresu Čekaluša 61.

Bio sam i u restoranu Kod Kibeta, u naselju Vrbanjuša iznad Baščaršije. Zbog pogleda na Sarajevo isplati se doći, ali i zbog svega drugog. Restoran je smješten na dva kata plus čardak, izuzetno lijepo uređen s kaminom, puno zelenila, slike, starinski namještaj i, ono najvažnije, birana ponuda hrane i pića. Cijene glavnih jela od 14 do 25 konvertibilnih maraka (55 do 100 kuna). Kako se nisam uspio naći s gazdom, zadržao sam se oko 40 minuta, tek toliko da popijem odličnu dunju i zamezim tvrdi sir i ajvar.

Ponovno se vraćam na panoramu od koje zastaje dah i nije čudo da je ovaj restoran ugostio mnoga značajna imena iz cijeloga svijeta (posljednji celebrity bio je montipajtonovac John Cleese). Spuštajući se od restorana prošao sam kraj dva groblja i hodao ulicama poetičnih imena Mihrivode i Ulomljenica. Već sam u početku teksta spomenuo moj mali hotel Orient u čijoj se blizini nalazi i boemska kavana Slavuj. Ondje sam upoznao umirovljenu sarajevsku kolegicu Aidu Sokolović, koja je za susjednim stolom spominjala pjesnika Mehmedaliju Maka Dizdara. Bio je to razlog da udružimo snage i da nam Aida iz knjige ‘Kameni spavač’ (koju sam ponio na put) interpretira ‘Modru rijeku’. Pravo društvance,prava raja.

Koncert Crvene jabuke, održan kod Vječne vatre u trokutu koji zatvaraju ulica Maršala Tita i Trg fra Grge Martića, bio je manje posjećen od onoga noć prije Zdravka Čolića, ali želja mlađe publike da još jednom uživa u glazbi koja je nastajala u ovom gradu, nije bila manja. Ni dosadna kišica nije odagnala prave fanove.

Prave informacije o gradu i mjestima koja trebam posjetiti dale su mi Emira Azganović, vlasnica portala furaj.ba, i Aida Mahmutović, producentica na TV Hayat, koja mi je organizirala petominutno gostovanje na njihovoj televiziji. A na BH1 radio pozvala me kao gosta, na dvadesetak minuta,voditeljica Vanja Iličić. Njima i Nerminu Muzuru, predsjedniku Turističke zajednice Kantona Sarajevo mogu zahvaliti da je moj boravak bio bogat događanjima i sa zadovoljstvom čekam trenutak da se opet uputim u grad na Miljacki.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---