‘Liste čekanja na mjesta u odgojno-popravnim domovima su sve duže’, rekao je terapeut Tomislav Vurušić na predstavljanju knjige Auguste Benčić Ivančin koja je romanom ‘Tigrasti dječak’ otvorila veliku temu o kojoj se rijetko govori – agresivna djeca u obiteljima su odgojni problem koji raste, a društvo ga zanemaruje.
Augusta Benčić Ivančin pulska je spisateljica koja je dosad objavila tri romana – ‘Svingeraj’, ‘Jutro poslije stvaranja’ i ‘Tigrasti dječak’. U svakom od romana kombinira žanrove u različitim omjerima i svaki od njezinih romana bavi se (barem) jednom tabu-temom koja ostaje neosvijetljena u licemjernom društvu – svingeraj se bavi svingerskom scenom i mogućim zapletima u partnerskim odnosima, ‘Jutro poslije stvaranja’ je obračun sa zazorom od psihoterapije, dok je u ‘Tigrastom dječaku’ tema odrastanje agresivne djece u obiteljima koje ih štite sve dok ne dođe vrijeme za napuštanje obiteljskog gnijezda, a tada problem postaje društveni.
Na predstavljanju drugog izdanja romana ‘Tigrasti dječak’ u Zagrebu su, uz autoricu, govorili stručnjaci koji su svaki sa svog aspekta obradili roman. Terapeutkinja Alenka Kralj napisala je pismo glavnoj junakinji romana Sofiji, majci „tigrića“, u kojem joj pruža ruku jer razumije njezin strah i ohrabruje je na rast. Terapeut Tomislav Vurušić podsjetio je da agresivna djeca žele biti prihvaćena i da je svaka emocija prihvatljiva, što malim agresivcima treba pokazati, ali i naučiti ih izražavati emocije na adekvatan način. Gimnazijski profesor i gradonačelnik Pule Filip Zoričić iščitao je u romanu ‘Tigrasti dječak’ portret malograđanskog društva koje ne može riješiti probleme koje stvara, stoga ga treba mijenjati kako bismo djeci ostavili bolje mjesto za život.
S Augustom Benčić Ivančin razgovaramo zašto si je uzela u zadatak otvoriti teške teme, o odnosu medija prema odgojnim problemima koji tinjaju, o psihoterapiji, emocionalnoj inteligenciji te o najnovijem spisateljskom projektu – biografiji prerano preminule pulske stolnotenisačice Dine Pervan Rabelo.
Roman ‘Tigrasti dječak’ u Zagrebu ste predstavili uz jaku podršku terapeuta za rad s djecom i pedagoga, što ukazuje na ozbiljnost teme koju ste obradili u romanu. Koliko literatura može pridonijeti osvještavanju problema za koji mediji nemaju interesa, a struka nema resursa? Što mislite, odakle kolektivna naučena bespomoćnost u odnosu prema problemima u društvu koji tinjaju ispod površine?
Roman ‘Tigrasti dječak’ je i nastao u cilju osvještavanja problema te u suradnji sa strukom i institucijama. Literatura, osobito u obliku romana koji se lako čitaju i likova s kojima se čitatelji lako poistovjećuju, može pomoći, a koliko, ovisi o tome kakva su nam očekivanja. Ja sam, napokon, shvatila da se treba veseliti svakom koračiću naprijed i da najvažnije promjene ne nastaju preko noći, nego polako. Problem nasilnih maloljetnika sigurno nije nešto što možemo i trebamo rješavati preko noći, predaleko smo otišli u svom nemaru, sebičnosti i niskim pobudama da bismo tako brzo i olako vratili svoj dug i ispravili sve u čemu smo godinama griješili. Nas odrasle je ovo „moderno doba“ sažvakalo i ispljunulo, a da ni sami nismo svjesni kada i kako se to dogodilo? I sami sada živimo potpuno neprilagođeni u tom ubrzanom, nemilosrdnom svijetu interneta i medija, tugujemo za prošlim vremenima i odgajamo djecu za, kako je Tomislav Vurušić rekao, „svijet koji više ne postoji.“
Na predstavljanju knjige sudjelovali su terapeuti Alenka Kralj i Tomislav Vurušić te pedagog i pulski gradonačelnik Filip Zoričić, koji su predgovoru i pogovorima komentirali odnos prema „tigrastoj“ agresivnoj djeci. Rješenja nisu jednostavna, ali stručnjaci su i na promociji u Zagrebu pokazali kako trezvenost i znanje ohrabruju. Zašto ste se odlučili uhvatiti u koštac s tako teškom temom?
Oduvijek sam osjetljiva na djecu, svoju i tuđu, nikada nisam mogla stajati po strani kada se nanosi nepravda djeci, takve me scene duboko potresaju, ali bilo kakva akcija s moje strane, nažalost, nikada nije završila dobro. Osjećam da sam pronašla način da pomognem, a da pri tom ne žrtvujem sebe ili izložim svoju obitelj.
Terapeutkinja Alenka Kralj u pogovoru se obraća glavnoj junakinji romana Sofiji i postavlja pitanje postoji li pogrešna ljubav i odgovara da je za neke lekcije ljubav nužna. Koliko je vama kao autorici značila podrška terapeuta romanu ‘Tigrasti dječak’?
Veliki sam pobornik psihoterapije, sama sam tijekom života u više navrata tražila podršku da prebrodim određena stanja duha i krize s kojima sam se borila. Svima nam idu na živce floskule, moda, „amerikanizacija“…. ja kažem da se sve događa s razlogom, ako je nešto floskula ili „moderno“, to samo znači da se često koristi i da puno ljudi ima potrebu za time i zato ne bi trebalo od tih stvari bježati. Da, svima nam je potrebna podrška u nekom obliku i trebali bismo si je (moći) priuštiti. Mislim da psihoterapija više nije tabu, ali još uvijek postoje ljudi koji je ne žele priznati, koji ne žele priznati da im je ona potrebna i oni koji su se razočarali jer nisu odmah pronašli pravog terapeuta ili oblik terapije koja im odgovara. Na našim dvjema održanim promocijama, a nadam se da će ih biti i više, uputili smo važne poruke, a jedna od njih je „Budite dobro za sebe i svoju djecu“. Citat iz knjige koji je odabrao Filip Zoričić kaže: „Zadovoljan roditelj jednako zadovoljno dijete. Znam da ti misliš da si zadovoljna, ali čovjek je socijalno biće i čovjek mora voljeti i biti voljen da bi bio potpun. Tvoja usamljenost, tuga i krivnja, kojih možda nisi svjesna, odražavaju se na Lovri. Ne možeš kompenzirati tu potrebu s ljubavlju prema djetetu.“
Terapeut Tomislav Vurušić napisao je pismo ‘Tigrastom dječaku’ i svoj djeci koja se osjećaju neprihvaćeno i reagiraju agresijom te pojasnio da emocije ne treba skrivati ni mijenjati jer sve su one valjane i prihvatljive. Ali, naša reakcija na emociju nije uvijek valjana i može nekoga povrijediti. Osim romana i literature, koje su još neiskorištene mogućnosti edukacije o emocijama i reakcijama? Profesor Filip Zoričić istaknuo je ulogu medija. Kako mediji danas educiraju o emocijama? Mogu li mediji biti praktičniji i korisniji za razvoj emocionalne inteligencije?
Mediji nam serviraju ono što mi od njih tražimo te je i nezainteresiranost medija rezultat naše nezainteresiranosti. Naravno da postoje, poput Filipa Zoričića u politici, i u medijima ljudi koji žele (i trebaju) mijenjati kolektivnu svijest i zainteresirati javnost za važne teme, treba ih biti i više, ali mislim da sve ide svojim tokom, onako kako treba ići i da će se promjene dogoditi. Život funkcionira baš kao i algoritmi u virtualnom svijetu – ako ste pesimist i tražite samo ono loše oko sebe, to ćete i vidjeti, ali ako se otvorite za dobre i pozitivne stvari i ljude, takvi će vam prilaziti i vidjet ćete promjene na bolje.
Od autorice ‘Svingeraja’ nije se ni mogla očekivati umivena, socrealistička priča o požrtvovnoj majci-žrtvi. U romanu ne štedite nikoga i izravno opisujete najniže strasti i erotske sklonosti odraslih. Kako reagira publika na erotiku u Vašim romanima? Je li eros dobar mamac za privlačenje publike? Uspijevate li svojim romanima publiku prenuti iz letargije?
Nije ni ‘SvingeRaj’ baš plitka priča, odnosno, kao i ono ranije s algoritmima – daje vam ono što tražite. Ima čitatelja koji su me čudno gledali kada sam ih pitala za mišljenje o prilično eksplicitnim opisima seksa u knjizi. Oni taj seks uopće nisu percipirali, bavili su se odnosima među likovima i uzimali iz te knjige ono što je njima bilo važno i potrebno. Drugi su pak najviše doživjeli scene seksa i očekivali su još (više) seksa u drugim dvjema knjigama (iako ga i u njima ima sasvim dovoljno). Meni je drago što sam privukla svu publiku i što svakome imam što dati. Mogu reći da sam ponosna što sam se pozicionirala u zlatnu sredinu. Eros ne koristim kao mamac, vrlo mi je važan u životu i kao takav neizbježan je u svim situacijama. Još jedan uspjeh kojim se ponosim je privlačenje muške publike. Ponekad mi se čini da čak imam više muških čitatelja nego ženskih, što je čudno za žanr(ove) u koji me svrstavaju. Čak i na promocijama sam imala gotovo podjednak broj muškaraca i žena u publici. Imam čitatelje koji nisu nikada u životu čitali, čak ni lektiru, kao i one kojima je lektira bila posljednja knjiga koju su čitali, a moje knjige kupuju, čitaju, ponovo čitaju i žele još. Imam u LGBT populaciji muškaraca i žena kojima sam „osvježila seksualni život svojim fantastičnim opisima seksa“ (citiram čitatelje) i heteroseksualne parove koji moje knjige čitaju zajedno, čak i parove koji su kupili dva kompleta knjiga da imaju svaki svoje primjerke (s posvetama).
Teme kojima se bavite u svojim romanima su raznolike i nepredvidive. Već pripremate četvrti roman o prerano preminuloj stolnotenisačici Dini Pervan Rabelo, čije ime nosi humanitarna memorijalna utrka koja se od 2020. godine održava u Puli. Što Vas veže uz Dinu Pervan Rabelo? Kako ste odlučili napisati njezinu romansiranu biografiju?
Moj je suprug bio Dinin trener, tako sam je upoznala i odmah me osvojila, ne znam postoji li uopće osoba koja ju je upoznala, a da nije bila odmah osvojena? Dina je bila osebujna osoba i jedino me strah hoću li pronaći (dovoljno) riječi da publici prikažem Dinu baš onakvom kakva je bila – uvijek, čak i u najtežim trenucima nasmijana, hrabra, spremna pomoći, beskrajno pozitivna, puna energije, optimistična, ona kao da je bezuvjetno voljela cijeli svijet. Snimala je, zajedno sa svojom sestrom i tatom, urnebesne skečeve cijelo desetljeće prije Reelsa, Tik Toka ili YT Shortsa, imala je zaraznu energiju i ozbiljne, zrele ciljeve i poglede na život. Nastavila je živjeti, nakon svoje smrti, u raznim oblicima i na raznim mjestima i to je ono što fascinira i što (nas) tjera na akcije koje ne znamo ni sami objasniti. Istog trena, kada smo dobili informaciju da je preminula, osjetila sam tugu i ljutnju i otpor. „Ne može takva osoba tek tako nestati“ pomislila sam i tada se rodila ideja o knjizi. Kuhala se dvije godine jer se nisam usudila prići s takvom idejom roditeljima, suprugu, najboljim prijateljicama. Smogla sam hrabrosti, otvorila se, podijelila svoje misli i ideje i tako je krenulo. Postoji li nešto suprotno Pandorinoj kutiji? To sam ja otvorila. Sva Dinina dobrota, ljepota duše i uma množi se i dijeli. Redoviti susreti s njezinim roditeljima dragocjeni su, kao i ogromna količina video materijala koji je Dina ostavila. Dina želi to podijeliti sa svijetom, ostaviti trag, a to što ona ima za podijeliti itekako treba primiti. Nisam još sigurna hoće li to biti samo biografija ili romansirana biografija jer, za sada, Dinin život ne daje baš prostora za romansiranje. Njezin je kratak život toliko bio ispunjen i zanimljiv, kao i svi akteri, likovi u njemu, da nema potrebe za „uljepšavanjem“. Urednik, Danijel Tatić, rekao mi je da se, za sada, ne zamaram formatom, da samo pišem. U konačnici, on će me usmjeriti i odrediti format u koji ćemo oblikovati rukopis.
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar / Foto: Privatni arhiv
