Drugi dan Rab Jazz Festivala stigao je prebrzo. Još se nisu slegli dojmovi nakon uspješnog koncerta Matije Dedića, a već je uslijedila nova poslastica; Bruno Mičetić trio i Zvjezdan Ružić trio. Organizatori su premjestili pozornicu na Trg Slobode ili kako taj trg Rabljani zovu Pjaceta.
Idilični ambijent omanjeg prostora čije središte zauzima prekrasno stablo crnike koju okružuje kamena klupa. Tu je i prolaz kojim se ide pod zidine predivnog Raba po nedavno obnovljenim skalinama. Bruno je svoj bend smjestio na sam rub Pjacete uz ogradu iza koje puca pogled na uvalu sv. Eufemije dok se u daljini, u gustom mraku škure noći, naziru svjetla na Lunu (Pag) i još dalje Lošinja i Cresa. Blaga bura trudi se rastjerati oblake. Organizatori ponovno ‘zakazuju’ u procjeni broja obožavatelja jazza. Premalo je stolica. Publika je sve brojnija. Večer je topla. Rab je bio najtoplije mjesto u Hrvatskoj. Vjerojatno zbog brojnih duša koje su se okupile na koncertu. Ljudi stoje, sjedaju na okolne kamene klupice i ograde skalina, na tlu se baškare kao da je riječ o jazz pikniku. Osvjetljenje i ozvučenje vrhunsko. Krećemo.
Drugi dan festivala Bruno Mičetić trio donosi malu zamku. Prodaje nam blues, a znamo da je blues osnova jazza. Genijalno. Joe Kaplowitz na orguljama. To je kao da imate Messija u svom nogometnom timu. Bend brzo ulazi u puni ‘pogon’. Svaka odsvirana pjesma nudi svoj buket improvizacija i zadivljujućih sola, kako na gitari Mičetića tako i na bubnjevima Ratka Divjaka te Kaplowitza. Kaplowitz nas svojom svirkom vraća u 50-te i 60-te godine prošlog stoljeća kad su jazz scenom, u onim klupskim podrumima, žarila i palila poznata orguljaška trija. Publika je oduševljena, a ta pozitivna energija prenosi se na bend. Bend odlično komunicira i s publikom, ali i između sebe. Vidi se da imaju kilometre iza sebe i brdo odsviranih nota. Osmijesi na licima potvrđuju da je mood obostran. Rapske kalete odjekuju vrhunskim jazzom. Spomenimo ‘Birdlike’ – Freddiea Hubbarda ili pak ‘I’ll Remember April’ Genea de Paula. Jazz standardi kojima je trio svojim uzbudljivim solo dionicama udahnuo novi život i osvježio divne uspomene proživljenih jazz dana iskusnim znalcima. Svira se hard bop. Dečki su nadahnuti publikom koja se tiska i na okolnim balkonima. Uživamo sluhom, ali i pogledom na razdragano mnoštvo. A onda ‘So What’ Miles Davisa, sjajan groove. Ekstaza je potpuna. Dečki su skroz u koncertu. Izgubili su granice, probili ih i potpuno su u eteru. Slijede ‘Lover Man’, pa ‘Four On Six’ Wes Montgomeryja, gitarista koji je uvelike utjecao na Mičetića. Otud i njegov snažan osjećaj za blues. Vrsni glazbenici s majstorskom znalačkom podlogom oduševili su publiku koja ih je ispratila dugotrajnim pljeskom.
Slični prizor kojih pola sata kasnije. Publika ne odustaje. Znalački iščekuju nastup Zvjezdana Ružića i njegovog trija. Za one koji ne znaju Zvjezdan Ružić je poznati jazz klavirist, a njegov prvi samostalni album ‘The Knightingale Cabaret’, donio mu je nominacije u čak dvije kategorije za nagradu Porin – u kategoriji Najboljeg albuma jazz glazbe za nosač zvuka te u kategoriji Najbolje skladbe jazz glazbe za njegovo djelo ‘Moreška’, za koju je i osvojio prestižni kipić. Ružić sjeda za klavir, na bas gitari je Luka Veselinović, a na bubnjevima Adriano Bernobić. ‘Moreška’ zvuči predivno. Mnogima iz publike nepoznate pjesme ulaze direktno u srca. Poznato je da su Ružićeve skladbe pod snažnim utjecajem hrvatske narodne baštine. Band svira stvari s prvog samostalnog albuma, ali i posve nove koje još nemaju svoje ime. Ružić hrabro ulazi u materiju svojih glazbenih varijacija podižući koncert na viši nivo i darujući sebe razbijenim hermetizmom u svojim skladbama. Vrhunski klavirist, cijenjen u glazbenim krugovima, na diskretan način odgaja publiku i širi kapacitete poimanja jazza u višim sferama. Trio se vraća u ‘sigurnu’ luku s ‘Bigot Land’ u kojoj se potvrđuje znalački pristup svakoj pjesmi, a ovdje dominiraju razrađeni aranžmani koji razvijaju dinamiku te dramatiku pjesme. Uigran bend, a samo takvi i mogu na festival – glazbenici strpljivo razvijaju izvedbu,
nadopunjuju se, vode dijaloge te se upuštaju u kolektivne improvizacije. Maestralno sviraju ‘Linđo’ zanoseći publiku u poznatom ritmu pjesme. Opet slijedi oduševljenje kako nas novinara tako i jazz znalaca koji su se mahom našli na koncertu. Rab postaje, htio to ili ne, važnom pozicijom ljetne jazz scene.
Večeri nije kraj. Glazbenici se sele u Beach bar Banova Villa na jam session. Oba benda udružuju se u neobvezujućoj svirci, potičući jedne druge da daju sve od sebe u kreativnosti, provocirajući melodijskim linijama, ‘razgovarajući’ instrumentalno u glazbenim sekvencama zadirkujući jedni druge. Jazz kakav ne pamtimo godinama i koji nas podsjeća na šezdesete kad je tada mladi, a sad, nažalost, već pokojni Boško Petrović nakon koncerta znao napraviti i višesatni jam sassion s dvobojima truba, saksofona, vibrafona, basa, klavira.
Rapski session traje do dugo u noć. Evo male crtice: dakle, svira se ‘Georgia On My Mind’, ali se mijenjaju glazbala; Kaplowitz uzima bas gitaru, Bruno palice i bubnja, Ružić svira klavir, a pridružuje im se Livio Berak, pjevač grupe Divlje Jagode, ali sad u ulozi gitarista. Rošade se nastavljaju hokejaškim izmjenama; Bernobić je za klavirom, Ružić za bubnjevima, Berak na gitari, Kaplowitz na bas gitari, a ‘Georgia’ postaje ‘Đurđa’.
To je to!. Ako je ovako bilo ludo sinoć, što tek slijedi u trećem, završnom danu festivala? Damjan Grbac Gipuja od 20 sati i poslastica večeri, miljenica Raba i anđeo jazz sevdaha Elma Burnić sa svojim triom od 21:45. Da se naježiš od same pomisli. Jazz apetiti rastu, opravdano!
Krešimir Butković / Foto: Davor Hrvoj
