Naš čovjek u Bejrutu: Doviđenja!

Damir Vujnovac

Damir Vujnovac

Osobnu sam iskaznicu predao zaštitaru koji upisuje podatke u knjigu gostiju Američkog sveučilišta u Bejrutu (AUB). Internim telefonom zovem neke brojeve na koje će mi se, vjerojatno, javiti netko iz sveučilišne knjižnice i trudim se ne gledati puške ljudi u uniformama što čuvaju prolaz, dok studenti u prvo radno jutro svog novog tjedna ulaze kroz kamenu kapiju.

Odlučio sam jedan primjerak antologije poezije Šumskih pjesnika donirati knjižnici sveučilišta što u Bejrutu stoluje još od 1866. godine. Osim što mi se zbirka dopada, držim da je kvalitetna na svim stručnim razinama, a mnoge su pjesme u njoj i na engleskom jeziku. Zašto ne bih probao?

bejrut-americko-sveucilisteMaji Klarić, što je zbirku uredila, niti pjesnicima čije se pjesme u zbirci nalaze, nisam ništa rekao o mojoj namjeri. Muški glas odgovara na moj poziv, javit će zaštitarima da me puste do knjižnice. Sveučilišno je dvorište cijeli jedan bejrutski kvart pun zelenila, uređen do sitnih detalja, pun vedrine i živih boja što ih studentarija odijeva. Vjerujem da je mladima lijepo studirati ovdje.

sumski-pjesnici

Šumski pjesnici

Pronalazim knjižnicu i gospođu što me pažljivo sluša dok joj govorim o okupljanju pjesnika na šumskom proplanku usred Istre, o čitanju poezije noću kraj logorske vatre, druženju, dragim ljudima i lijepoj riječi. Proslijedit će knjigu, moju priču i svoju preporuku sveučilišnom odboru koji treba odlučiti o službenom prihvaćanju zbirke u fundus knjižnice. Javit će mi, a sad će mi se upisati u putničku bilježnicu što je nosam sa sobom. Ako Odbor zbirku i ne prihvati, nek’ ostane njoj za
uspomenu na nekog iz Hrvatske s blesavom idejom.

Za dvije tisuće lira kupujem doručak u pekari na ćošku. Taman mi je toliko para ostalo. Tisućicu sam ranije pospremio kao suvenir koji nosim kući i ne dam je ni za kakav nadjev na pecivu. Da se nisam upravo istrošio kod libanonskog pekara, možda bih mogao usput kupiti i hlače ‘Elvis 501’ što ih prodaju u sporednoj uličici, no bit će dobre i ove što su na meni. U stanu još jednom provjeravam stvari spakirane u torbu i mini ruksak, opraštam se s Frankom u nadi da ćemo se u proljeće sljedeće godine ponovno družiti na maratonu u Sahari i odlazim do hotela iz kojeg mi Hussam zove taksi što će me odvesti do aerodroma. Zna on kako je u Europi, bio je tamo, žena mu je Rumunjka. Kaže mi neka pozdravim hrvatske trkače, a ja se i s njim pozdravljam u nadi da ćemo se opet sresti. Drage je ljude lijepo sresti. Bilo gdje i bilo kad.

Taksist pregovara s centralom o meni. Kužim da od dispečera traži cijenu po kojoj će me voziti, no pravim se da ne razumijem. U hotelu su mi rekli da će biti manje od one noćne tarife koju sam platio pri dolasku. Zato i nisam zaustavio nekog ‘divljaka’ na cesti nego još jednom vukao torbu Hamrom do MidTown hotela. Taksist usporava prolazeći kraj ureda tvrtke za koju vozi, njegov kolega izlazi i na vjetrobransko nam staklo automobila lijepi crveni papirić s porukom ’20$’. Smješkam se zadovoljan cijenom i kamerom snimam dio puta. Papirić se i dalje drži stakla. Negdje pred ulazom u aerodrom sine mi da na izlazu sveučilišta nisam podigao osobnu. Putovnica je kod mene, to je važno. Da se sad vraćam tamo pa natrag, možda bi vremena i bilo dovoljno, no novu ću iskaznicu napraviti za manje novaca no što bih platio dodatno vozanje taksijem. Ništa ne komentiram, plaćam cifru s papirića na vjetrobranu i šaljem sms Franku koji, očito, nikako da me se riješi. Otiš’o sam ličnu uz’o nisam!

novine

Libanonske novine

Gužva, buka… i na aerodromu se sve rješava vikom, kao i u prometu, samo što ovdje nitko ne trubi. Uskoro će Kurban Bajram pa se mnoštvo vjerojatno sprema u hadž. Silni koferi, u koje stanu po tri moja, nisu dovoljni gospođama što odlaze u smjeru Dohe, Bahreina, Rijada. Neka je od njih premašila i tu višestruko naplaćenu kilažu kofera pa, ne želeći platiti još, pokušava stvari reorganizirati vičući usput ‘Haram, haram!’. Dobro je da sam na aerodrom stigao na vrijeme, pa bez nervoze mogu čekati usporene procedure na koje smo svi navikli putujući uokolo. Dok se radni elan državnih službenika ne razlikuje od onih u mnogim drugim zemljama, brzina zaposlenika u duty free trgovinama zavidna je. Vješti su u prodaji svega ponuđenog, po cijenama koje se nimalo ne razlikuju od onih u europskim centrima. Prodaju sve osim vode koju će biti moguće kupiti nakon još jedne kontrole prtljage i putnika. Kofer mi je i dalje pretežak, pa putuje u trupu aviona, a meni ostaje nada da ću ga vidjeti na krajnjem odredištu. Jedan sat je malo vremena između dva leta, no nikad se ne zna.

Konačno nalazim mjesto gdje kupujem vodu i plaćam je tri dolara, što je gotovo devet puta skuplje od cijene koju sam plaćao u gradu. Ne znam jesu li koristili tu ili neku drugu vodu, no muškarci koji su cijeli sanitarni čvor aerodroma poplavili vodom, izlaze iz kabina zamotani u bijele ručnike, bez druge odjeće na sebi. Je li to neko ritualno pranje na aerodromu, prije polaska na hodočašće? Nakon tjedna intenzivne komunikacije gdje god sam se našao, ne da mi se nikog o tome pitati. Mislim da će mi goditi malo samoće i tišine na povratku kući. Uživam u sitnicama, u odličnom čokoladnom musu Turkish Airlinesa i pogledu kroz prozor aviona.

Lijepo je ponovno vidjeti Istanbul, makar i iz zraka. Poznate točke bude sjećanja za koja sad nemam vremena jer se spremam na brzo mijenjanje aviona. Kasnimo samo nekoliko minuta. Ovaj put je let iz Bejruta pun, oba avionska hodnika krcata su ljudima što vade torbe iz pretinaca iznad glave, vrećice im zapinju za rukohvate sjedala, djeca se vraćaju jer su zaboravila igračku. Trudim se snalažljivo i istovremeno pristojno progurati prema izlazu ne bih li se čim prije dočepao aerodromske zgrade i terminala za ukrcaj na sljedeći let. S još dvojicom putnika zaobilazim ‘zmiju’ u kojoj ljudi strpljivo čekaju na sigurnosnu provjeru. Sve što imam vadim na vidjelo da me ne bi vraćali, prolazim skenere i započinjem utrku s vremenom po zgradi istanbulskog aerodroma koja je ogromna i kad ti se nikamo ne žuri. Ljudi se ljubazno miču, ja na sedam jezika zahvaljujem svima na prolazima, pokretnim trakama, pokretnim stepenicama. Na displejima kraj oznake leta za Beograd crvenim slovima blješti natpis ‘Last Call’. Trčim kraj onih muškaraca još uvijek zamotanih u ručnike (kako li su već do ovdje dospjeli?) i u ‘foto-finišu’ prolazim boarding kontrolu i uskačem u bus.

beograd-aerodrom

Beogradski aerodrom

Evo me sad, sjedim kraj prozora, nikog osim mene nema u cijelom tridesetom redu aviona za Beograd. Noge mi se tresu, znoj izbija iz mene. Za koljena je mjesta i više nego dovoljno. Očekujem li previše nadajući se da je i moja torba u istom avionu, pa da bez gubitaka privedemo kraju ovu libanonsku avanturu? Gledam iz zraka zastoje na istanbulskim cestama, no predaleko sam da čujem trubi li netko. Fali mi to. Bilo bi baš dobro da sam se sjetio uključiti GoPro kameru za vrijeme mog trka aerodromskim hodnicima, no tad mi takvo nešto nije bilo ni na kraj pameti. Sad kad sam stigao, i ptičjeg bih mlijeka lako poželio. Umjesto toga biram sok od rajčice i slušam s razglasa da me u Beogradu čeka kiša i polovica bejrutskih celzijevaca. Ma, znam da me čeka moj prijatelj Srđan, a kakvo je vrijeme, manje je važno.

Nekako, više radi reda, čekam da se na traci izvrte svi koferi, odlazim prijaviti nedolazak mog. Za razliku od prethodnog putnika, smiren sam, doći će. Ljubazni službenik kaže da mi je ‘prtljag još u Istanbulu’ no poslat će mi ga kući. Već sutra. Srđan me, po tamošnjem starom običaju, ne pušta gladnog na put, bez obzira što sam dva puta ručao u avionima. Tamanimo dvostruki desert uz Savu ispod Kalemegdana, vozi me do auta i razilazimo se sat vremena k’o dvije babe – uvijek imamo još nešto za dodati. Carinicima na hrvatskoj granici niti nemam što prijaviti, jer kofera nema pa nastavljam vožnju dosadnom autocestom i stižem kući malo prije zore. Dobro vam jutro i laka noć!


bejrut-panorama

Naš čovjek u Bejrutu


 

Tagged: , , , , , , ,