Dvadesetak minuta prije dolaska na istanbulski autobusni kolodvor Otogar otvaram oči. Noć sam proveo drijemajući na dva autobusna sjedala, povremeno uživajući u svjetlima grčkih obalnih gradova i njihovom odbljesku od morske površine.
Dolazak na tursku granicu sve nas je razbudio jer je trebalo izaći, odnijeti svoju prtljagu na skener i graničnom policajcu pokazati vizu koju sam prije tjedan dana kupio na web stranici turskog ministarstva vanjskih poslova. Čuo sam da ima i neka lažna stranica koja služi samo otimanju para pa mi je laknulo kad sam u putovnicu dobio turski pečat nakon što je policajac pet puta u svim smjerovima okrenuo moj isprintani papir. Ubrzo sam se vratio u svoj ritam naizmjeničnog drijemanja i traženja nove pozicije u kojoj će me žuljati nešto novo.
Istanbul se budio zajedno sa mnom otkrivajući mi svoje novoizgrađene kvartove i ljepotu jednostavne arhitekture. Izdaleka vidim preciznost kojom grade pazeći na detalje. Preciznost se očitovala i u našem dolasku u točno predviđeno vrijeme nakon dvanaest sati putovanja kroz tri države.
Dok su se moji (su)putnici nakon preuzimanja prtljage razmilili svak u svojem smjeru, Ismail (naš vozač) me poveo do susjedne prijevozničke kompanije i pomogao mi kupiti kartu za Ankaru s vozačkim popustom. Bus kreće za dva sata, taman dovoljno za protezanje nogu, čitanje mailova i pregled teksta koji je sad već pred vama na Fami.
Moje tipkanje prekida simpatični gospodin koji na tacni nosi čaj od ureda do ureda i nudi mi ga za jednu liru. Fer cijena (oko 2,5 kune) za dostavu jutarnjeg čaja. Dobro nam istanbulsko jutro!
‘When nothing goes right … go left!’ piše na majici djevojke koja se ukrcala u lijevi autobus za Bursu. Moj za Ankaru je desni i sve je u njemu točno kako treba. Neoplan Tourliner s komforom boljim i od mog prethodnog prijevoznog sredstva časti me multimedijom po izboru pa biram domaću glazbu i pogled kroz prozor u sunčanu nedjelju. Prolazimo kraj zgrada s pažljivo uređenim okolišem, kraj stadiona nogometnog kluba Galatasaray, izbijamo na most i za čas se nalazimo na toliko očekivanoj azijskoj strani. Je li itko izbrojao na koliko se brežuljaka protegnuo Istanbul? Kladim se da je više od sedam. Možda sedam puta sedam?
Domaćicu autobusa (rekli bi – stjuardesu) molim da mi u dnevnik putovanja napiše kako se na turskom kaže ‘osmijeh’. Dobivam riječi za koje mislim da su lice, usta, jezik, zubi… no moram provjeriti je li među njima i osmijeh. Moji prijatelji iz Prijevoda Beti rado će mi pomoći u tome.
Bilo na papiru osmijeha ili ne, važnije mi je da je on prisutan u svakoj situaciji čaja, peciva, osvježavajućih maramica i putnih informacija.
Kad me moj mladi turski prijatelj Bariş prilikom našeg prvog susreta pitao što znam o Turskoj, želio je čuti znam li da je Turska moderna zemlja u kojoj ne nedostaje ničega što čini dobar standard suvremenog čovjeka. Ponuda sadržaja jednog od odmorišta uz autocestu Istanbul – Ankara podsjetila me na taj razgovor. Ovo što nudi jedno od mnogih turskih odmorišta nadmašuje zbroj sadržaja svih odmorišta uz hrvatske autoceste.
Trgovine hranom, putnim potrepštinama, slatkišima, knjigama i odjećom, restorane, pekare, pečenjare i slično nisam stigao slikati jer sam nakon izvanredne kombinacije Gözleme + Ayran (motano-presavijano tijesto nečim punjeno pa zapečeno, uz koje paše slani jogurt) požurio ‘čučnuti’ u neočekivano čistom i uređenom toaletu.
Nepotrebno je, no ipak ću spomenuti neizostavnu dezinfekciju ruku i osvježenje po povratku u autobus. Sad ću lakše dočekati ručak u Ankari kojem se toliko veselim.
Crtice s putovanja Damira Vujnovca možete pratiti i na facebook stranici ORIJENTacije
Pročitajte još: Damir Vujnovac: ORIJENTacije – hodajući Ankarom , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Ankara , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Skoplje
