Teške hodačke trenutke lakše podnosimo nakon posjete Ali Uzun slastičarskoj obitelji, koja već punih osamdeset godina svijet čini boljim potičući ga na lučenje endorfina. Pravi majstori tradicionalnih turskih slastica vješto su svladali i izazove modernih vremena pa kod njih ‘nema čega nema’. Ljepljivih prstiju nisam mogao uhvatiti kameru pa vam, na žalost, uskraćujem taj trenutak. Iskupit ću se u Istanbulu, obećajem!Mjenjačnice novca u Ankari nije teško pronaći, što se ne bi moglo tvrditi u slučaju da tražite i ljubaznost njihovih djelatnika. No, tu ne treba biti sitničav, vi imate eure, oni turske lire, postoji neznatna razlika između kupovnog i prodajnog tečaja, hvala, doviđenja, sljedeći. Kako bilo, računajte s nešto manje od tri lire za jedan euro i nemate puno brige. Ako vam se ne da gledati neljubazne likove u mjenjačnicama, izvadite karticu i poslužite se bankomatima kojih ima na svakom uglu i uvijek su jednako uslužni.

Posjet tržnici u takvim me gradovima uvijek oduševi. Boje i oblici, voće i povrće, riba i mliječni proizvodi, natjerali su me da zaboravim koju fotografiju napraviti mobitelom da bih vam je poslao još za vrijeme putovanja. Dok čekate ‘prave’ fotografije koje ću vam pokazati po povratku kući, bacam se na pisanje o događajima koji imaju svoj trag i u dostupnim nam fotkama.

Naučio sam da pravu tursku kavu treba kuhati u džezvi ‘ukopanoj’ u vreli pijesak. Naučio sam i da ‘akdora’ na starom turskom znači snježni vrh planine, a onaj bez snijega zove se ‘dora’. Naučio sam također da ne treba vjerovati uličnom čistaču cipela čije cipele nisu čiste, ali i da treba ući u čaršijsku prodavaonicu suvenira kao prvi kupac toga dana što vam daje bolju pregovaračku poziciju kad se razgovor počne vrtjeti oko cijene. Naučili su i moji prijatelji da je uspješno cjenkanje moguće i u trgovinama njihovog grada u kojem oni žive mirnim i skromnim životom dajući svakome koliko mogu.

Divan razgovor u umjetničkoj radionici majstorice Halime Dok (gospođe koja šuti, radi i pažljivo prati sve što se događa) s njenim učenicima i pomoćnicama širi naše znanje o oslikavanju keramike i tradicionalnim tehnikama i motivima ‘slikanja na vodi’.

Znanje mi je proširio i susret s mirisnim drvom ljubičastog bagrema. Ovaj put ga nisam poljubio čelom kao svojedobno neke prometne znakove, ali pojma nisam imao da bagrem ne mora biti samo bijeli.

Sirup od šipka, koji sam prvi put kušao, jako se dobro slaže s maslinovim uljem i limunovim sokom u miješanoj salati prije no što na stol stigne ‘pide’ – turska varijanta mesne pizze koja je ovaj puta bila nadjevena rajčicom i mljevenom janjetinom.

Ako vam je volja, spremit će vam je s kobasicama, jajem, sirom… samo poželite. Domaći ayran iz čaše neusporedivo je bolji od onog industrijskog u kojem sam istinski uživao neki dan na odmorištu između Istanbula i Ankare.

Sam sam nekako razmišljao da ipak neću piti alkohol na ovom putovanju, što iz zdravstvenih, a što iz sigurnosno-organizacijskih razloga. Kad sam, međutim, nakon silnog hodanja sjeo s prijateljima na kratki odmor, ponudi točenog Efes piva nisam dugo odolijevao. Zlatna nas je tekućina okrijepila i dala nam snage da izdržimo sve što nas je još čekalo, a nostalgiju za mojim omiljenim Panom ipak još pojačala. Pan je zakon, koliko god mnogi šutjeli o tome! 🙂 Şerefe, živjeli!

Ljudi su (a u tu kategoriju nekako ubrajam i sebe, mislim – u ljude) skloni predrasudama dozvoliti da formiraju njihovo mišljenje, umjesto da se oslone na vlastita iskustva. Moje je iskustvo s hrvatskom diplomacijom u Turskoj krajnje pozitivno. Toliko pozitivno da samom sebi već deseti put vrtim film razgovora s veleposlanikom Republike Hrvatske u Ankari, gospodinom Draženom Hrastićem.

Neću ga ovdje kititi ‘ekselencijama’ ni tome sličnim izrazima jer gospodin se Hrastić pokazao gospodinom u punom smislu tog izraza i iskazao iskrenu volju pružiti potrebnu podršku svojem (su)građaninu na putu otkrivanja ove zanimljive države i njenih ljepota. Naš jednosatni susret pokazao mi je kako država djeluje u interesu svojih državljana i kako diplomacija bez ‘fige u džepu’ služi narodu. Korisne informacije kojima me bombardirao, ljubazno i iskreno uvažavanje mojih nenajavljenih turskih prijatelja te nastavak našeg kontakta i nakon rastanka u veleposlanstvu, vraća mi vjeru u (barem neke) institucije i ljude. Gospodin je ostao gospodin i u trenutku službenog fotografiranja na kraju našeg susreta u koji sam ja uletio odjeven kao da me putnička bujica donijela u službene prostorije, dok njemu ni na kraju zahtjevnog radnog dana nije bilo teško pozirati odjevenom u odijelo, s kravatom od jutra svezanom u besprijekorni čvor.

Na kraju moram spomenuti da je osim testa naše izdržljivosti na testiranju bio i vrlo važan dio putničke opreme: obuća. Walkmaxx putničke sandale su bez i jedne jedine primjedbe s odličnim uspjehom položile test na užarenom ankarskom asfaltu. Popularno je raditi usporedne testove, što ću ovaj put uspješno izbjeći, no dajem vam časnu putničku riječ da ovako dobru obuću još nisam imao priliku gaziti na putovanjima gradovima. Potvrđuju to tragovi od sunca koje se probilo do nepokrivenih dijelova mojih stopala 😉

Crtice s putovanja Damira Vujnovca možete pratiti i na facebook stranici ORIJENTacije

Pročitajte još: Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Ankara , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Istanbul , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Skoplje