Göreme je gradić koji podsjeća na naše primorske ili otočke gradove, pogotovo navečer kad se sve stiša. Bijele kamenom popločane ulice neravne s koje god strane ih pogledali, niske kamene kuće, osunčani domaćini. Osmijeh je nešto čega im nikako ne nedostaje, kao ni uslužnosti i volje da vam pomognu, upute vas do mjesta kamo ste krenuli. Sličan nam je i smisao za šalu pa je dojam potpun.
Budžet mi ne dozvoljava ekstra troškove pa ću, nažalost, preskočiti jutarnji let balonom iznad Kapadokije i njenih dimnjaka. Ne sumnjam u ljepotu prizora, no tisuću kuna me nikako ne žulja… taman propustio šampanjac po slijetanju. Mog indijsko-američkog frenda boli glava nakon leta balonom, prao je kosu u četiri sata ujutro prije polijetanja pa mu je sad teško. Vjerojatno je na slikama ispao ljepši no što bi bio bez pranja kose. Ja sam do glavobolje došao na puno jeftiniji način – smucajući se gradom i razgovarajući s ljudima stojeći na suncu.

Kad se balonom leti iznad Kapadokije vjerojatno se lako vidi prilično dobro iskorišteno poljoprivredno zemljište. Nema puno padalina kroz godinu ali su se dosjetili podzemnih voda koje uspješno koriste za navodnjavanje. Poljoprivreda je ovdje prilično raznolika, no unatoč brojnom voću i povrću koje uzgajaju, više od polovice obrađenih površina otpada na pšenicu. Zato je tako dobra ova lepinja kojom grabim izvanredan hummus i polako se opraštam od ovog mog svjetskog čuda.

Drugo čudo Kapadokije je dolina Ihlara, kanjon rijeke Melindiz koja brza i krivuda među stotinjak metara visokim stijenama. To je mali kapadokijski Grand Canyon u kojem je prekrasno provesti najtopliji dio dana jer je hladovina prirodna a rječica uvijek sa sobom donosi i svjež povjetarac koji putniku odgovara. Ima li američka inačica kanjona šezdeset crkava, kao što ih ima ova dolina, nisam (još) saznao. Ako tražite pravo mjesto za molitvu a Ohrid vam je sa svojih 365 crkvica previše, evo ideje!

Da je dobrota ljudi univerzalna, ponovno sam se uvjerio razgovarajući sa starim Kinezom čije se poznavanje engleskog jezika svodi na tri-četiri riječi. U moj mandarinski ne treba sumnjati – ne znam ni riječi! Razgovarali smo i šalili se kao stari prijatelji, čak smo se i zagrlili pri slučajnom susretu sljedećeg dana na ulici.

Kad Europljani počnu u malom restoranu komplicirati oko mjesta za sjedenje, dođe mi da ustanem od stola i smjestim se na pod, samo da bi njih troje imalo intimnu situaciju za ručkom. U tom trenu sa susjednog stola dobivam poziv tajlandskog društva da im se pridružim jer nemaju ništa protiv da i netko nepoznat sjedi s njima za stolom. Lek, Gle i Jee su cure koje se bave modom (Lek radi u tajlandskom Elle magazinu, druge dvije nešto drugo u modnoj industriji) i putujući Turskom uživaju u otkrivanju njima novih dijelova svijeta i novih ljudi. Bile su fantastično društvo, barem tisuću puta bolje od onog koje za stol prima samo izabrane.

Na kraju… najljepši dio Kapadokije otkrio sam sam, slučajno. Moj me putnički nos odveo na brdo iznad mjesta gdje se preda mnom otkrila panorama vrijedna svakog koraka i svih dana provedenih ovdje.

Güle güle, Kapadokya!

Crtice s putovanja Damira Vujnovca možete pratiti i na facebook stranici ORIJENTacije

Pročitajte još: Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Kapadokija – zemlja lijepih konja, Damir Vujnovac: ORIJENTacije – hodajući Ankarom , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Ankara , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Istanbul , Damir Vujnovac: ORIJENTacije – Skoplje