Krešimir Ivančić (37) po mnogočemu je neobičan vinar, ne samo svojom pojavnošću. Naizgled, ovaj dvometraš više podsjeća na nekog bivšeg svjetskog prvaka u nordijskim disciplinama ili ex košarkaša nego nekoga tko se brižno i studiozno bavi vinima, ponajviše najsuptilnijim među njima – pjenušcima.Na njegovoj Plešivici gotovo se svako domaćinstvo na ovaj ili onaj način bavilo vinom, a obitelj Ivančić posebno pamti 1953. godinu kad je Krešimirov djed Milan na I. kotarskoj izložbi u Jastrebarskom dobio diplomu kojom se ‘posvjedučuje da je porota za ocjenu vina odlikovala njegove izložene uzorke zlatnom diplomom‘. Tradiciju je nastavio Krešimirov otac Milan, a na njega je došao red prije šest godina kada se odlučio komercijalnije pozabaviti vinom. U svojim vinogradima na nadmorskoj visini od 400 metara, uzgaja rizvanac, chardonnay, portugizac… U sto godina starim vinogradima ima četrdesetak (polu)autohtonih sorti, a dio grožđa nabavlja i od kooperanata. Želi posaditi još vinograda, ali problem je, kao i drugima u najmanjoj hrvatskoj vinskoj regiji Plešivici, kako okrupniti usitnjene parcele od kojih su mnoge proglašene građevinskim zemljištem znatno skupljim od poljoprivrednog.

‘Do moje 30. godine nije mi se činilo da se od vina može živjeti, jer su se i moji roditelji njime bavili uz redoviti posao, pa tako i ja. Radio sam u mnogim firmama i na mnogim radnim mjestima, a vino sam doživljavao kao malo ozbiljniji hobi i dodatni izvor prihoda. Međutim, kako sam po prirodi strastven, a vino je ljubav i strast pa tek onda biznis, odlučio sam se na taj korak’, prisjeća se Krešimir svojih početaka, koje je ostvario uz punu potporu obitelji kod koje nije bilo otpora tipa ‘nemoj tak’ neg’ onak’ kak’ su delali naši stari‘.

‘S pjenušcima sam se ozbiljnije počeo baviti od 2012. godine i u startu se nisam htio projicirati na francuske šampanjce. U pjenušce koje proizvodim pokušao sam unijeti i sačuvati naš terroir i sortiment, a nadam se da sam u tome uspio’, skromno napominje.

Pjenušce je odlučio odmah brendirati, dajući im zajednički nazivnik Griffin za što je ideju našao u obiteljskoj povijesti. Naime, njegovi su preci, u doba Marije Terezije 1759. godine, dobili plemićku titulu te za obiteljski grb izabrali grifina, biće iz grčke mitologije s tijelom lava i glavom orla, koji je čuvao krater vina boga Dioniza. Slučajnost ili ne? Stiliziran grb tako danas krasi boce Ivančićevih vrhunskih pjenušaca, koje proizvodi klasičnom metodom vrenja u boci uz pomoć najnovije tehnologije krio maceracije.

Griffin Brut vrlo je voćan i svjež, pravi ljetni pjenušac, napravljen od prilično zanemarene sorte rizvanac. Struka je nekad mislila da je to križanac rajnskog rizlinga i zelenog silvanca, pa je i dobio takvo križano ime, ali nova saznanja upućuju na to da mu je drugi roditelj plamenka a ne silvanac. Zato se u svijetu, u posljednje vrijeme za rizvanac sve više koristi naziv Müller Thurgau, po imenu njegova uzgojitelja Švicarca dr. Hermanna Müllera iz Thurgaua.

Ako je rizvanac zanemaren, onda se za portugizac slobodno može reći da je podcijenjen, no i od te sorte, koju mnogi vezuju uz Plešivicu, Ivančić je postigao sjajan rezultat – proizveo je vrhunske pjenušce Griffin Rose i Griffin Dark Side. U nas je uvriježeno pravilo da je portugizac sorta vina koja se pije dok je mlada i uglavnom s tržišta nestane do Božića i Nove godine. Odležavanje se (sasvim pogrešno) smatralo nemogućom misijom, a pravljenje pjenušca – svetogrđem. Želeći pokazati i sebi i drugima da to ne mora biti tako, Ivančić se usudio i uspio, što bi trebalo ohrabriti i druge, pogotovo one koji imaju problem s plasmanom portugisca kao mladog vina.
(Napomena autora: Unatoč EU birokraciji, namjerno koristim termin ‘portugizac’ umjesto nametnutog ‘purtugizec’ koji malo tko u praksi ispravno piše a kamoli izgovara.)

‘U pjenušcima je budućnost, ali njima se treba malo više baviti. Osim skupe tehnologije, potrebno je puno znanja i truda, ali u mom slučaju, taj se trud isplatio. Portugizac je bogomdana sorta, ima veliki potencijal, izuzetnu voćnost, i predivne kiseline, što ga čini idealnim za pjenušac. U šali volim reći da sam tom našem plešivičkom portugiscu, kroz pjenušce, u vrijednosti na tržištu dodao još jednu nulu’, pohvalio se Ivančić.

To bi u ‘prijevodu’ značilo da se boca običnog portugisca prodaje po 15-16 kuna, a pjenušca od portugisca za 150-160 kuna. Riječ je, naravno, o maloprodajnim cijenama koje se linearno povećavaju na restoranskim vinskim listama. Najveće tržište za Ivančićeve pjenušce je Zagreb u kojem svaki restoran koji drži do sebe, drži i boce njegovih Griffina i, naravno, jadranska obala tijekom ljeta.

Uskoro prve boce Griffina idu i preko granice, najprije u Švedsku, potom u Austriju, a onda tko zna gdje sve ne… Odjek je to zlatne medalje za Griffin Rosé, osvojene na svjetskom natjecanju Portugieser Du Monde, održanom u travnju u mađarskom Pečuhu.

Upravo je komunikacija sa svijetom jedan od razloga uspjeha Krešimira Ivančića, koji se smatra pripadnikom ‘open mind’ generacije u hrvatskom vinarstvu.

‘Kako formalno nisam vinske struke, puno sam čitao i učio od drugih, ali sam se oslonio na vlastita iskustva i eksperimentiranje, od kojeg je 90 posto bilo beskorisno. Puno odgovora na moja pitanja dao mi je naš cijenjeni enolog Goran Marmilić. Najgore je zatvoriti se u svoju sredinu i uski krug ljudi. Treba poštovati tradiciju, izvući najbolje od nje, ali ne možemo danas raditi onako kao što se radilo nekad. Tehnologija ide naprijed, a moramo i mi za njom. Zato je moj savjet mladim vinarima – otvorite se!’, naglašava Ivančić koji kaže da je istinski dizajner svojih vina.

Tako je dizajniran i njegov Griffin Zero (brut nature), proizveden od chardonnaya, bez dodatka šećera i likera, za kojeg je još od trenutka osmišljavanja točno znao što od njega može i što s njim hoće. S tim smo vrhunskim pjenušcem nazdravili za rastanak uz želju za još pokojom svjetskom medaljom i što skorijem novom susretu na Plešivici.

Mustafa Topčagić / Foto: FAMA

---