Intervju: Šejla Kamerić, likovna umjetnica

Bosanskohercegovačka umjetnica Šejla Kamerić, bavi se videom, filmom, instalacijom i opremom knjiga. Rođena je u Sarajevu, gdje je i diplomirala grafički dizajn, a uz rodni grad, druga adresa joj je Berlin. Svjetsku pozornost stekla je radom ‘Bosnian Girl’, koji je izložen i u Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu. Dobitnica je niza međunarodnih priznanja, a njezina djela nalaze se u muzejima Pariza, Barcelone, Rotterdama, Bonna, Istanbula… Ovih je dana gostovala u Rijeci, gdje je u galeriji Kortil postavila izložbu pod nazivom ‘Summerisnotover’.

Šejla Kamerić, Bosnian GirlNedavno sam u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu, nanovo bio oduševljen vašim radom ‘Bosnian Girl’. Iako je gotovo četiri godine izložen u najvećem zagrebačkom muzeju, u Hrvatskoj ima i onih koji možda ne znaju za taj plakat-autoportret. Možete li malo pojasniti njegovu poruku?

Rad ‘Bosnian Girl’ nastao je 2003. godine u suradnji s fotografom Tarikom Samarahom. On je bio među prvim fotografima kojima je bilo dozvoljeno posjetiti tvornicu akumulatora u Potočarima kraj Srebrenice koja je tijekom opsade služila kao vojna baza nizozemskih UN mirovnih snaga koje su bile zadužene da štite tu zonu. Nakon pada sigurnosne zone Srebrenica u tom prostoru su bili zarobljeni i ubijani muškarci i dječaci. Tarik je na zidovima tvornice u Potočarima pronašao grafite koje su ispisali nizozemski vojnici. Jedan od tih grafita je ‘Bosnin Girl’, on je bio osnova za rad koji sam napravila u formi kampanje s plakatima, razglednicama i novinskim oglasima. Rad ‘Bosnian Girl’ bavi se tragedijom genocida u Srebrenici, predrasudama, pozicijom žene, načinom na koji se odnosimo jedni prema drugima…

Jesu li Nizozemci (i općenito zapadnjaci) doživljavali nas na Balkanu otprilike onako kao Amerikanci Borata? Doživljavaju li nas i dalje tako, što možete svjedočiti iz prve ruke s obzirom da puno putujete, a nastanjeni ste i u Berlinu?

Predrasude su u svima nama. Jedna od poruka rada ‘Bosnian Girl’ je upravo ta da se pozicije mijenjaju, kad su predrasude u pitanju svi smo mi i počinitenji i žrtve.

‘Bosnian Girl’ je postao i vaš svojevrsni umjetnički nadimak?

Ja sam Bosanka tako da je to više činjenica nego nadimak. Mnogo djevojaka iz BiH kao svoj alias koriste ‘Bosnian Girl’. A neke djevojke koriste i moj rad ‘Bosnian Girl’ kao svoju profilnu fotografiju na društvenim mrežama i to mi je jako simpatično. Nikad nisam mogla zamisliti da će neki moj rad biti prihvaćen na takav način.

Sklonost ‘autoportretiranju s porukom’ pokazali ste i djelom ‘Sorrow’ (Tuga), inspiraranim Van Goghom?

Često koristim fotografiju i tekst u svojim radovima možda zato što sam studirala grafički dizajn pa je to za mene veoma blizak način komunikacije. Moj ‘Sorrow’ je remake Van Goghovog crteža-litografije ‘Sorrow’, on je crtao Sienu, svoju ljubavnicu, a ja sam u istoj pozi uslikala sebe. Poruka koju je on napisao je ‘Sorrow (Tuga): Kako je moguće da na ovom svijetu postoji žena, napuštena i sama’.

Šejla KamerićProjekt – izložba ‘Summerisnotover’ krenula je na Zapadu, nedavno je postavljena u vašem rodnom Sarajevu, a sada i u Rijeci. Po čemu se ‘Summerisnotover’ razlikuje, ovisno o gradovima u kojima izložbu postavljate?

‘Summerisnotover’ je serija plakata tj. fotografija eksplozija, jedina razlike je u tome da posteri kad su izloženi na ulici imaju tekst koji podcrtava poruku rada. Rat nije završen – ljeto još traje! Na izložbi u galeriji Kortil u Rijeci izloženo je 13 plakata iz serije ‘Summerisnotover’, uz njih na izložbi su i drugi foto radovi ‘June is June everywhere’, ‘Man in White’, ‘This picture is already taken’, te rad sačinjen od seta akvarela koji su djelo mog tetka Ismeta Rizvića.

Vaši filmovi ‘Šta ja znam’ i Sreća’ (Glück) nagrađivani su i na Zagreb Film Festivalu. Možete li nešto reći o svome filmskom radu? Kojim filmovima se predstavljate u Rijeci?

Volim raditi u različitim medijima a filmski projekti mi čine posebno zadovoljstvo. U Rijeci se prikazuju kratki filmovi ‘Šta ja znam’ i ‘Sreća’ (Glück), dugometražni film ‘1395 dana bez crvene’ te kratki dokumentarni film ‘Apollo: Prvo ratno kino’.

U radu se oslanjate i na društvene mreže. Koliko su vam korisne i događa li se da vam nekad i odmažu?

Društvene mreže su dio naše realnosti i normalno je da ih koristi svatko tko želi da pokaže svoj rad široj publici. Kao umjetnica koja koristi različite medije, jako mi je zanimljivo posmatrati kako se naša komunikacija mijenja baš zahvaljujući tehnologiji i što se događa kad se različiti mediji transformiraju.

Je li društvena angažiranost bitna za umjetnika? Može li se biti izvan doticaja sa stvarnošću?

Društvena angažiranost bi po meni morala biti bitna za svakog pojednica bez obzira čime se on bavi. Umjetnost je aktivizam a umjetnici uvijek oslikavaju svoju stvarnost.

Profesionalni počeci vezani su vam uz sarajevski dizajnerski studio Trio i reklamnu agenciju Fabrika. Koliko je to utjecalo na vaš umjetnički rad? Bavite li se i danas sličnim ‘manufakturama’?

Rad s Dadom i Bojanom Hadžihalilovićem iz dizajnerske grupe Trio te iskustvo rada u reklamnoj agenciji su veoma važan dio mog profesionalnog sazrijevanja. Zahvalna sam na tom iskustvu mada sam također i sasvim sigurna da nikad ponovno ne bih radila u reklamnoj agenciji. Grafički dizajn koji sam studirala postao je dio onog što radim u umjetnosti tako da mogu reći kako se time još bavim.

Razgovarao: Mustafa Topčagić

Pročitajte još: Summerisnotover: Izložba ‘Bosnian girl’ Šejle Kamerić

Tagged: , , , , , , , , , ,