Jelena Zlatar: Pisanje je za mene kopanje po bolnim mjestima

Jelena Zlatar, talentirana spisateljica i znanstvenica, nedavno je u Zagrebu predstavila svoj prvi roman ‘Slijepa točka’ (CeKaPe, 2015.).  Evo što je tim povodom otkrila o pisanju, o radionicama kreativnog pisanja koje je pohađala, o mijenjanju forme iz kratke priče u roman te o knjizi na kojoj trenutačno radi.
Jelena ZlatarUnatoč tome što se zadnjih godina sve češće ističu problemi u izdavaštvu, knjige se objavljuju, na hrvatskoj književnoj sceni sve je više novih imena i mladih neafirmiranih autora, neki od njih teško ili nikako ne dobivaju medijski prostor, ali zato su tu društvene mreže s neograničenim kapacitetom za samopromociju. Kako se uopće snaći u svemu tome, kako se ti snalaziš s tri objavljene knjige iza sebe; znanstvena knjiga  ‘Urbane transformacije suvremenog Zagreba’ (Plejada i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 2013.), zbirka kratkih priča ‘Odjavna karta’ (CeKaPe, 2014.), roman ‘Slijepa točka’ (CeKaPe, 2015.), i to u manje od dvije godine?

Snalazim se tako da pripremam nove knjige. Mislim da bi, u idealnim uvjetima, primaran posao osobe koja se bavi pisanjem trebao biti pisanje, a ne razmišljanje o medijskom prostoru, samopromociji i prodaji. No urezala mi se u pamćenje rečenica jedne strane gošće FEKP-a ove godine: “Izgleda da su u Hrvatskoj svi pisci.” Čini mi se da u tome zbilja ima istine: događa se pravi boom na književnoj sceni, mnogo novih imena i mnogo novih knjiga. To je, jasno, samo moj dojam, budući da ne znam što kažu istraživanja na tu temu, ali radi se o naizgled proturječnoj situaciji: problemi u izdavaštvu su veliki, a objavljivanje knjiga raste, kao i broj autora. Neki se autori u tome snalaze bolje, koristeći Facebook i ostale društvene mreže koje danas svakome omogućavaju veliku vidljivost, a neki slabije – možda zbog vlastite neumreženosti na književnoj sceni ili jednostavno nesklonosti samopromoviranju. No mislim da kvalitetna djela ipak nađu svoj put i isplivaju na površinu. Nadam se da je tako, da kvaliteta ne stradava na račun kvantitete i da će mnoštvo postojećih tribina, festivala i ostalih književnih događanja otvoriti put i ugostiti mnoga nova imena za koje se možda još nije imalo prilike čuti.

Jelena Zlatar-Slijepa točkaPohađala si radionice kreativnog pisanja i dopredsjednica si Centra za kreativno pisanje. S obzirom na vlastito iskustvo, na put koji si prošla od pisanja i radionica pa do objave, što bi savjetovala svima onima koji su tek na početku i koji razmišljaju o tome da se bave pisanjem?

Red, rad i disciplina. Rekla bih da je pisanje zanat koji se može naučiti i dodala da se ono treba učiti stalno, svaki dan. Uz, naravno, čitanje raznolike literature. Prije pet godina sam krenula na radionice CeKaPe-a ne znajući točno što očekivati i pitajući se kako se to ‘uči’ pisati. Prvo sam pohađala radionicu romana kod Marinka Koščeca, zatim radionicu književne kritike kod Jagne Pogačnik, nakon toga radionicu kratke priče kod Miroslava Mićanovića i na kraju na radionicu proze kod Gorana Ferčeca. Svatko od tih voditelja (i odličnih pisaca) na svoj je način uvelike pridonio mojem razumijevanju pisanja i književnosti. Prema vlastitom tekstu gotovo je nemoguće biti objektivan, barem na početku, ali objektivnost se može razviti. I, ono što je još važnije, mogu se, ako se to želi, vrlo dobro spoznati problemi i slabosti u vezi vlastitog pisanja. Mislim da je to ono najvrjednije što osoba koja se bavi pisanjem može kod sebe otkriti – postati kritična, oštra prema vlastitom pisanju. Na radionicama se stvara zanimljiva dinamika između voditelja i polaznika, kao i polaznika međusobno. U svakoga tko čita svoj tekst uperen je veliki reflektor i taj se tekst secira, analizira, kritizira i, iz svega toga, prerađuje, popravlja i ponovno izgrađuje. Tekstovi s kojima sam ušla u proces komunikacije s voditeljem i ostalim polaznicima na radionicama i oni s kojima sam iz njih izašla praktički nemaju veze jedni s drugima. To mi se sviđa, ta promjena. Pokušaj stalnog poboljšavanja teksta, stalnog rada na njemu. Mislim da je Sanja Vučković kao predsjednica CeKaPe-a stvorila sjajnu platformu za nove autore, kao i za sve one koji su željni učenja i pisanja. Nju je također ojačala i raznim tribinama (npr. tribina ‘Čitaj mi’), na kojima se pojavljuju nova imena polaznika i potencijalnih novih autora, zatim Ljetnom školom koja se svake godine održava u Gorskom Kotaru te bibliotekom ‘Prvi korak’ u kojoj se objavljuju prve knjige polaznika. Među posljednjima bile su knjige bivših polaznica Ksenije Kušec (‘Sobe’) i Ljiljane Matković (‘Czarna Madonna’), a u pripremi je jedna zanimljiva zbirka priča Denisa Špičića, dugogodišnjeg polaznika radionice kratke priče, a odnedavno i voditelja radionice ‘Tekst u glazbi’.

Jelena Zlatar-Odjavna kartaU zbirci kratkih priča ‘Odjavna karta’ tvoji likovi često su u mučnim, krivim odnosima, zaglavljeni u nesporazumima, izgubljeni u ljubavi i intimi… Što te je potaknulo na to da uranjaš baš u takve teme, kako promišljanje i pisanje o tome djeluje na tebe?

Pisanje je za mene kopanje po bolnim mjestima. Kada primijetim takav pristup kod raznih pisaca, od Kafke preko Bernhardta pa do Sartrea ili Duras, uz, naravno, ispunjene sve ostale kriterije potrebne za dobar tekst, osjećam veliko zadovoljstvo i inspiraciju. Postoji mnogo pisaca koji pišu korektno i o zanimljivim temama, ali se ne dotiču onog ‘problematičnog’ i ‘krvavog’, svoje ili tuđe osjetljive unutrašnjosti. Radi se, naravno, o različitim preferencijama i odabiru tema. Osobno, osjećala bih da nešto nedostaje u mojem tekstu kada se ne bih dotakla neugodnih emocija; strepnji, tjeskoba, boli ili strahova. I ovako osjećam da na mnogo toga još moram raditi kako bi sve nabrojane teme, npr. pogrešni odnosi, nesporazumi, izgubljenost, intima, dakle ‘rubne’ situacije, bile dorečenije. Trebam kopati još dublje. Sve to na mene ne djeluje ljekovito koliko sam se nadala da bi moglo. Uranjanje u neku od navedenih tema možda na trenutak djeluje kao flaster ili barem nužna analiza situacije, ali također uvijek otvara nova pitanja, nove probleme i nova bolna mjesta.

Na promociji tvog prvog romana ‘Slijepa točka’, održanoj u svibnju, istaknula si da su kratke priče o odnosima i intimi bile okidač da se istom tematikom opširnije pozabaviš u romanu. Otišla si dalje, promijenila si formu i usredotočila se na mučan odnos dvoje mladih ljudi. Je li za tebe bio težak prijelaz iz kratke priče u roman?

U prijelazu iz jedne forme u drugu uvelike mi je pomogao urednik romana, Nebojša Lujanović, koji je također i voditelj jedne od radionica u CeKaPe-u. Roman traži drugačiju strukturu, produbljenije likove, radnju koja ne ostaje na razini skice itd. To je bilo važno iskustvo i proces učenja. Drago mi je ako je rezultat ispao zadovoljavajući.

U romanu ‘Slijepa točka’ finale ljubavne priče smjestila si u Pariz i sve to bez patetike, bez kiča, pritom u ljubavnoj tematici vješto izbjegavaš pisati o seksu. Zašto si se odlučila na takav pristup?

Što se tiče seksa u ljubavnoj tematici, izbjegavanja nisu bila svjesna. Činilo mi se da je i s manje seksualnih prizora bilo moguće dobiti cjelovitu sliku odnosa dvoje ljubavnika, ali nije mi neprivlačna ili neizazovna ideja da seksualnost treba ‘pojačati’ ili učiniti važnijom. Naprotiv.

Trenutačno radiš i na novoj knjizi. O čemu se radi?

Radi se o novoj zbirci priča, radnog naslova ‘Ticala’, koja bi trebala biti objavljena sljedeće godine. Tema zbirke ponešto je vidljiva iz naslova, radi se o pokušajima ostvarivanja odnosa i povlačenjima iz istih. To je svojevrsno ‘ispipavanje’ terena komunikacije koji mnogo puta rezultira nerazumijevanjem i krahom, a samo ponekad i onim za čim uvijek tragam u svojim tekstovima – uspostavljanjem intime.

Razgovarala: Suzana Bosnić Majcenić / Foto: Privatni arhiv


Nebojša-Lujanović-Jelena-Zlatar-i-Sanja-Vučković
Jelena Zlatar predstavila roman Slijepa točka


Jelena Zlatar

Jelena Zlatar: Slijepa točka
Tagged: , , , , , , , , , ,