Za Krešimira Butkovića pisanje je, kako kaže, prije svega terapija. Butković je pjesnik, prozaik, kolumnist, tekstopisac. Svojim najvećim uspjehom smatra to što nije odustao od sebe kad mu je bilo najteže. Njegov cilj je skrenuti pozornost na osobe invaliditetom i njihove potrebe. Puno toga o sebi ‘istresao’ je u autobiografskom romanu ‘Fifty-fifty’ (Uliks, 2014.). Nakon toga je objavljen i njegov drugi roman ‘Molitelj’ (Funditus, 2014). Na čemu trenutno radi, kako koegzistira na hrvatskoj književnoj sceni i još puno toga otkrio je u ovom intervjuu.
Mnogi uživaju u tvojoj poeziji, možda ni ne znajući da je papir s tvojom prvom napisanom pjesmom završio u komadićima. No, to te nije obeshrabrilo. Kako danas gledaš na taj događaj i što bi savjetovao onima koji tek počinju s pisanjem ili možda razmišljaju o tome da svoje tekstove izvade iz ladice i daju ih nekome na čitanje prvi put?
Ha, da, da je moja pjesmica posvećena drugu Titu ‘preživjela’, vjerojatno ne bi preživio moj tata. Misteriozni nestanak moje pjesme nije me pokolebao već me nagnao na brušenje buduće ‘profesije’. Savjetovao bih drugima da nikad ne odustaju od sebe, od potrebe da izbace iz sebe svu tu akumuliranu emociju. Danas je možda teško tiskati knjigu, no internet nudi toliko mogućnosti i alternativnih rješenja i nikad ne znaš na koga ćeš ‘nabasati’, kome će se svidjeti tvoje pisanje i taj te može nekome preporučiti ili ponuditi tiskanje knjige. Treba imati vjere i malo samopouzdanja. Mene su češće odbijali nego prihvaćali. To je život. Budi spreman na kritiku i samokritiku, al’ ne odustaj!
Što je za tebe pisanje, zašto pišeš, što te motivira i što ti u tom procesu olakšava, a što otežava pisanje?
Pisanje mi je prije svega terapija. Potreban ispušni ventil za nabubrene emocije s kojima se ne mogu više nositi. Svojevrsno pročišćenje koje liječi dušu i ozdravlja me. Pišem iz jednostavne potrebe da ne bih trebao vrištati s prozora da me netko čuje. Ovako dopirem do više ljudi na bezbolniji način. Imam toliko toga za reći i podijeliti s drugima. Lijepo je kad kroz pisanje naiđeš na istomišljenike i ostvariš kvalitetan suodnos u komunikaciji. Motivira me upravo ta snažna želja da napredujem u suštom prenošenju emocije. Neki populizam, popularnost, samopromocija su mi odbojni iz same činjenice što ja želim biti prepoznat, a ne poznat. Poznat je nebitno i promašeno ako nisi shvaćen. U procesu pisanja olakšava mi to što ništa ne očekujem. Pišem zbog sebe i onih koji razumiju pa i nemam nekih inhibicija. Pišem u dahu i površan sam, ne volim se vraćati na napisano i polirati tekst jer onda prestajem biti autentičan, a to i je svrha pisanja, u suprotnom bih plasirao savršenu laž, ukoliko takva i postoji. Pisanje mi ništa ne otežava jer mi je pisanje zadovoljstvo. Ukoliko mi netko nameće forme i kriterije koji mi smetaju i čine me potištenim, to radije odbijem nego da trujem svoj kreativni dio bića.
Kako se osjećaš nakon dva objavljena romana u manje od godinu dana?
Osjećaj je fenomenalan. Ljudi sve teže objavljuju svoje romane, a mene krenulo. Svjestan sam toga da će kod mnogo kvalitetnijih književnika ta činjenica izazvati čuđenje pa i zavist, no ja ništa nisam dobio na pladnju. Dok su se drugi svrstavali lijevo ili desno da bi im se omogućilo neko književno napredovanje, objavljivanje te stjecanje imena, ja sam pomalo, godinama, sitnim koracima išao pravo. ‘Nesvrstan’, nisam imao nikakvo zaleđe već sam se sam izgrađivao kao književnik i afirmirao kao novinar, pisac, pjesnik, tekstopisac. Kucao sam na tisuće adresa, sve su bile zatvorene. Onda su se otvorila vrata prijatelja (Uliks, Studio Art Hagall, Funditus, Seebiz portal) i dali su mi priliku riskirajući svoj novac i ugled. Pokazalo se, na obostrano zadovoljstvo, da ni oni niti ja nismo pogriješili. Ispalo je odlično, kroz Seebiz sam stekao novinarski i kolumnistički ugled te prijateljstvo s mnogim kolegama iz medija s kojima surađujem, družim se ili gostujem u njihovim emisijama, novinama, intervjuima.
Na kraju pisanja autobiografskog romana ‘Fifty-fifty’ rekao si da je ta knjiga za tebe bila veliko olakšanje te da si istresao poprilično toga o sebi. Što te je potaknulo na pisanje ‘Molitelja’, na odabir tematike? I kako je ta knjiga utjecala na tebe?
Da, istina. Veliko je to olakšanje bilo. ‘Molitelj’ je došao kao logičan nastavak. U međuvremenu sam napisao ljubavni roman na poticaj Tajane Obradović iz Funditusa, i želio sam se okušati u ozbiljnijoj formi novele, da vidim jesam li sazreo za prozu. Jedne noći, kroz san, odvrtjela mi se cijela priča ‘Molitelja’. Istraživao sam građu, čitao, gledao, slušao o životu beskućnika i o životu Molitelja koji postoje i to spojio u roman. Ima par sličnih priča na ovu temu za koje sam čuo nakon objave. I sam sam išao u Kuću susreta Tabor kod karizmatika na iscjeljenje. Svjedočio sam čudima. Upoznao laike koji molitvom liječe i zazivaju pomoć Duha svetog i Isusa. Nekome će to biti fikcija, drugome svjedočanstvo. Svatko na drukčiji način pristupa toj knjizi no nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa ni mene. Knjiga mi je pomogla u tome da prigrlim duhovno ispred materijalnog. Nedavno sam bio i u Sigetu, kod fra Smiljana. Tisuće ljudi, emocije, duhovno ispunjenje. Molitelj me je učvrstio u vjeri. Shvatio sam da sam na dobrom putu jer On je moj Put.
Aktivan si na facebooku, a zahvaljujući društvenim mrežama u današnje vrijeme je jednostavnije i lakše ostvariti kontakt s čitateljima. Jesi li već dobio povratne informacije čitatelja romana ‘Molitelj’ i struke? Kakve su?
Fejs je direktna komunikacija i mnogi mi se javljaju da ih je roman preobrazio. Više ne okreću glave od beskućnika već pomažu ili žele pomoći. Svi smo mi na korak od ulice, nažalost, i treba puno hrabrosti i odlučnosti da bi se borilo od posrtanja. Struka je podijeljena; nekima je to savršena knjiga jer se po prvi puta na tako dubok način sagledava problematika beskućnika, a nekima je to komercijalni roman koji nema ništa skandaloznog u sebi što bi frapiralo čitatelja i ostavilo osjećaj mučnine. Danas svi pišu o incestu, pedofiliji, nekrofiliji i inim filijama ne bi li na umjetan način kroz sablazan privukli medijsku i čitateljsku pažnju. Rekoh, ne želim niti težim instant pozicioniranju u književnosti. Idem svojim putem i uživam u tome.
Kako koegzistiraš na hrvatskoj književnoj sceni?
Još uvijek sam mali od palube. Hrvatska književna scena ima svoje zatvorene krugove i lobije kroz koje se ističe pet-šest književnika koji dobivaju prostor na sceni nauštrb mnogobrojnih nepoznatih književnika na fejsu koji su daleko kvalitetniji od njih no nisu imali koga, nemaju volje ili ne znaju na koji način isplivati na površinu. Mnogi književnici pribjegavaju digitalnom objavljivanju koje je danas priznato kao i tiskana knjiga i u pravilu je to samizdata knjiga. Najviše me nervira što jedino HRT ima jake emisije iz kulture no nema istraživački duh pa promoviraju ili idu na promocije onih književnika koji ionako imaju odličan PR i iza njih stoje velike izdavačke kuće. Svakodnevno internetom cirkulira na tisuće neobjavljenih romana, a u nas, sudeći po HRT-u, ispada da imamo desetak književnika, među njima i Nives Celzijus.
Već si započeo pisati treći roman, a kontinuirano pišeš i pjesme te kolumne za Rapski list i Seebiz. Već su ti objavljene i dvije zbirke poezije ‘Šetnja života’ i Krug dana’. Postoji li nešto o čemu ne želiš pisati ili misliš da još ne možeš pisati?
Ne želim pisati o stvarima koje ne znam i onima koji idu na običnu provokaciju. Tema ima na stotine i pisat ću samo ono u čemu se osjećam ugodno i što može iscijeliti mog čitatelja. Ako čitatelj ne dobije kvalitetno štivo od kojeg će se osjećati bolje, smatrat ću to svojim neuspjehom. Ljudi biraju između kruha i knjige, sve manje se čita i odgovornost je sve veća. Želim pisati odgovorno prema tim istinskim ljubiteljima književnosti, a ne biti pompozan i površan da bih se svidio mediokritetima.
Ističeš da je tvoj cilj skrenuti pozornost na osobe s invaliditetom i njihove potrebe. Što može pomoći u ostvarenju tvog cilja? Tko sve može i na koji način doprinijeti tome?
Osjetio sam da kroz svoj rad i medijsku pozornost mogu to učiniti. Kao osobi s invaliditetom (OSI), to mi je dužnost i kolegijalnosti radi trudit ću se osvješćivati javnost glede naše problematike. Svi mi možemo doprinijeti tome da se konačno priča i o nama, marginaliziranoj skupini u društvu. Dovoljno je da ispričate jednu tužnu sudbinu uz kavu. Kad bi svatko to učinio, kad bi društvo brujalo o nama, došla bi i poruka do odgovornih za naša pitanja. Ne, ne bi im proradila empatija već bi razmišljali o potencijalnim glasovima ukoliko promijene našu situaciju. Nažalost, svijet danas na takav način egzistira.
Ne mogu odoljeti, a da ne spomenem Bandićeve fontane. Jer, eto, kao što si naveo na kraju svoje autobiografije, Hrvatska nema spinalne centre i domove za OSI. U Zagrebu postoji jedan nedovršen dom i dok je ta građevina prepuštena devastiranju, radije se investira u fontane. Ima li na vidiku nekih novih, pozitivnih naznaka po tom pitanju?
Navodno se gradi spinalni centar u Varaždinskim toplicama. Problem je u tome što mi mislimo da smo najpametniji umjesto da kopiramo već savršene sustave izvana. Ne treba tu mnogo investicija, jer to ne mogu biti promašeni projekti. Zbog cijene bi mogli biti konkurencija i razvili bi zdravstveni turizam. Nemamo domove za OSI, pa nam ljudi umiru po staračkim domovima. Kod kuće tridesetak godina nemaju dekubitus, a onda, zbog neadekvatne njege i needuciranosti, ljudi umiru od dekubitusa, uroinfekta, mrse. Reklo bi se: ‘Na zapadu ništa novo!’
Unatoč tome što se, kao što si napisao, većinu svog života osjećaš poput onog snažnog bika iz crtića koji bi, umjesto da na rogove nabija toreadore, vazda sjedio pod krošnjom drveta i mirisao cvijeće, mnogi te smatraju uspješnim i hrabrim borcem. Što ti smatraš svojim najvećim uspjehom do sada i zašto?
Moj najveći uspjeh je taj što nisam odustao od sebe kad je bilo najteže. Što sam nastavio dalje i nisam se predao. Društveni uspjeh bi bio taj što sam s prijateljima s Raba i mojim najboljim prijateljem Rakom pokrenuo plivački maraton za OSI koji je sad pod zaštitom grada Raba i u pravilu je humanitarnog karaktera. Uvijek plivamo ‘Srcem protiv barijera’ tako da smo pokrenuli humanitarku za skupljanje novčanih sredstava za kupnju lifta u OŠ Ivana Rabljanina – Rab. Uspjelo je jer smo zaintrigirali i političke strukture tako da su danas djeca s invaliditetom ravnopravna u školovanju. Trenutno skupljamo novac za kupnju ili liftera ili mostića pomoću kojih bi se ukrcavali nepokretni i slabo pokretni putnici u izletničke brodove. Kao rapski književnik dobio sam i grb grada Raba na što sam izuzetno ponosan. Uspjeh je i to što smo otok okrenuli prema OSI-ma te što su gradonačelnica i Gradsko vijeće stali iza nas. Presretan sam kad vidim kako na dan maratona cijeli Rab živi za nas. Svi peku bubice, nose se kolači, pića, pršuti, sirevi. Prelijep osjećaj jedinstva, povezanosti i podrške. Zato volim moj Rab i moje Rabljane. Imaju srce, imaju dušu.
Na kakvom novom tekstu trenutno radiš? Jesi li već u pregovorima za objavu novog romana ili zbirke poezije?
Trenutno radim na jednom dječjem romanu. U pregovorima sam za objavu jednog ljubavnog i jednog dječjeg romana koji sam posvetio svom nećaku. Naime, kako mi je nedavno umro brat blizanac, moj nećak Borna poželio je još jednom zagrliti svog oca pa je obećao svima da će puno učiti i napraviti vremeplov s kojim će se vratiti u prošlost i ostvariti svoju zamisao. Teško ostvarivo, tako da sam mu htio ispuniti želju kroz roman. U mjesec i pol sam napisao akcijski, futuristički roman za koji kažu da je na tragu mog autobiografskog bestselera ‘Fifty-fifty’. Glede poezije, trenutno pišem sonete, pa ako je neki nakladnik zainteresiran za njih, a ne zna kud bi s novcima, neka mi se javi! 😉 Usput, hvala tebi i portalu na intervjuu i svako dobro želim i vama i čitateljima.
Razgovarala i snimila: Suzana Bosnić Majcenić
Pročitajte još: Krešimir Butković: Molitelj , Predstavljen roman ‘Molitelj’ Krešimira Butkovića , Krešimir Butković: Roman Fifty-fifty
