Ljiljana Matković: Pišući roman osjećala sam teret svojih junakinja

‘Never mind’ četvrti je po redu roman hrvatske spisateljice Ljiljane Matković koja od 2015. godine živi u Dublinu. Prvo izdanje romana koje je uredila Sanja Vučković objavljeno je na hrvatskom jeziku (Cekape, 2022), a govori o potresnoj sudbini stotine mladih žena i djece čija su tijela pronađena u septičkoj jami tzv. Magdalena kuće u irskom gradu Tuamu.

Nakon što je u dnevnom listu Irish Times objavljen članak o tim mučnim događajima koji su se zbili 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, cijela priča izašla je na vidjelo. Djevojke koje su iščekivale dijete prije braka pretvorene su u pralje, a zbog nehumanih uvjeta života često su umirale kao i njihova djeca. Ona koja su uspjela preživjeti, odvajana su od majki, a njihove sudbine bile su neizvjesne. Roman Ljiljane Matković potresno je svjedočanstvo o velikoj nepravdi koju su proživjele i događajima koji su u Irskoj desetljećima zataškavani.

Vaš novi roman mučno je i teško svjedočanstvo o pogibiji 497 djece u irskom gradu Tuamu i mladim majkama koje su protiv svoje volje smještene u tzv. Magdalena kuće gdje su, odbačene od vlastitih obitelji, radile i živjele u gotovo nemogućim uvjetima. Što Vas je motiviralo da napišete njihovu priču?

Motiv za knjigu ‘Never mind’ pronašla bi svaka žena u svjedočanstvu onih koje su još kao djevojčice roditelji smještali u ‘Loundry house’ (praonice) ili Magdalena kuće. Ugledavši naslov u dnevnim novinama Irish Times o pronalasku beba i mladih žena u septičkoj jami Magdalena kuće u Tuamu, nisam mogla ostati ravnodušna. Iznenađena teškom sudbinom žena i djece, odlučila sam ispričati potresnu priču uvjerena da se mora čuti i izvan granica Irske. Događaji u knjizi zbili su se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, što nije tako davno. Razlozi zbog kojih su žene provele život u nehumanim uvjetima, izazvali su u meni buru osjećaja. Djevojke koje su iščekivale dijete prije braka, pretvorene u pralje, bile su primorane raditi težak posao do poroda, poslije nekoliko dana vraćale su se na posao. Zbog užasnih, nehumanih uvjeta života, gladi, zime, njihova djeca su često umirala kao i one. Djeca koja su uspjela preživjeti u teškim uvjetima, odvajana su od majki, a njihove sudbine kao i sudbine onih koje su ih rodile, bile su neizvjesne i ima ih na tisuće o kojima se ništa ne zna. Žene još danas traže svoju djecu, a preživjela djeca, danas odrasli ljudi, još su u potrazi za svojim majkama. Od kada su pronađena tijela mladih žena i djece u septičkoj jami Magdalena kuće u Tuamu, a novinarka iz Amerike vijest objavila u dnevnom listu Irish Times, sve se pokrenulo. Prijateljice u Dublinu omogućile su mi susret s nekoliko žena, ali i nekolicinom onih koji su u takvim kućama odrasli. Poslije potresnih svjedočanstava, učinila sam jedino što sam mogla, napisala knjigu.

Unatoč strahovima i teškim uvjetima života u kojima žive Vaše junakinje, ipak je riječ o snažnim, nepokolebljivim ženama koje nisu izgubile nadu kako će jednog dana, zajedno sa svojom djecom, živjeti u nekom boljem svijetu…

U romanu je riječ o ženama koje su završile u Magdalena kućama kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina, a tada su već počele ozbiljne društvene promjene koje su bile nezaustavljive. Do djevojaka u kući vijesti su dolazile sporo, ali su se svejedno snažno borile protiv nepravde, a neke su ipak postale žrtve sistema u kojem su živjele. Srećom, tih godina neke od njih su se uspjele domoći slobode i nastaviti život. Nažalost, do danas mnoge od njih nisu pronašle svoju djecu.

Iza Vas su brojne priče, nekoliko dramskih tekstova i četiri romana, kao i oni ljubavni koji su od 2001. objavljivani u časopisu Gloria. Dobili ste i neke važne književne nagrade, Vaš prvi roman ‘Muška krv’ (Cekape, 2010) brzo je rasprodan te je ušao u uži izbor za nagradu Fran Galović, kao i roman ‘Czarna Madonna’ (Cekape, 2014). Koliko je za Vas bilo zahtjevno iznijeti priču koja je potpuno drukčija od svega što ste do sada napisali?

Napisala sam više od stotinu ljubavnih romana i četiri knjige od kojih je jedna nagrađena – roman ‘Kroz Korizmu’ osvojio je treću nagradu Pasionske baštine 2013., a dvije koje ste spomenuli bile su u najužem izboru za nagradu Fran Galović. ‘Never mind’ sam pisala s težinom, prvenstveno zbog svjedočenja žena jer nije lako slušati što su sve proživjele, a potom tešku temu oblikovati u književni tekst. Slušajući i poslije pišući o teškom zlostavljanju i ponižavanju žena samo zato jer su žene, osjećala sam njihov teret i pokušala ih vjerno prenijeti čitateljima knjige. Dovoljno je nepravedna činjenica što nije bilo važno tko je otac djeteta, a o djevojčicama koje su odlazile na preodgoj zato što su imale svoje mišljenje, ne mogu ni sada misliti a da ne osjetim gorčinu. Ne znam može li ijedna žena ostati ravnodušna slušajući o velikoj nepravdi koju su proživjele djevojčice i mlade djevojke.

Događaji koje opisujete u romanu dio su irske povijesti, a sudbine brojnih majki i njihove djece desetljećima su zataškavani iako se za njih znalo. Što mislite, zašto je trebalo toliko dugo da istina izađe na vidjelo?

Kao i u nizu drugih problema koji su pratile žene, tako je i ovdje bilo potrebno vrijeme. Nekada je postojalo društveno prihvatljivo mišljenje da je djevojka nemoralna ako iščekuje dijete prije braka, a odluka da se isključi iz obitelji i društva prihvaćala se kao ispravna. Prošlo stoljeće je puno kojekakvih zataškavanja. Postojala su pravila ponašanja za žene i na našim prostorima i, nažalost, još uvijek svakodnevno svjedočimo nasilju nad ženama svuda u svijetu. Shvativši što su učinili i vidjevši da ne mogu pobjeći od istine, nije im preostalo ništa drugo nego ispričati se. Nažalost.

Roman ‘Never mind’ prvi je Vaš roman koji ste napisali u Irskoj, gdje živite od 2015. godine, a njegovo prvo izdanje objavljeno je u Hrvatskoj. Planirate li ga prevesti i objaviti u Irskoj?

Likovima iz romana, ženama koje su živjele u Magdalena kućama, kao i djeci koja su sada odrasli ljudi, drago je što se njihova priča čula u Hrvatskoj. Irci žele da se čuje za nepravdu na širim prostorima, ali i da ‘Never mind’ bude objavljen u Irskoj. Zato vjerujem da će roman biti preveden, objavljen u Irskoj i da će se za čarobne riječi ‘Never mind’ čuti. Osim za najmlađe likove u ovom romanu, te riječi bile su čarobne i za mene jer su prve riječi koje sam znala izgovoriti po dolasku u Irsku.

Razgovarala: Renata Cisar / Foto: Privatni arhiv


Ljiljana Matković: Novi roman Never mind


Tagged: , , , , , , , , ,