U godini kada se obilježava 60. obljetnica dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, Michael Martens donosi svojevrsnu dopunu i nastavak ‘Vatre u vatri’, jedne od najzapaženijih knjiga 2020. godine.
‘San zvan Jugoslavija’ priča je o europskom 20. stoljeću: od velikih monarhija, preko dva svjetska rata, do formiranja i kriza novih država. Sve ono što se zbiva oko te, kao i Andrićevih, knjige – svi prigovori, napadi, ignoriranja, konstrukcije, učitavanja – priča je o našim prostorima na početku novog tisućljeća. Tu onda prestaje biti važno jeste li Andrićev obožavatelj ili niste. On vam se nudi kao lakmus papir društvenih zastranjenja, indikator otvorenosti društava ili mjerač sposobnosti nadilaženja kulturnih ograničenja.
‘Teško je shvatiti da su nekome tko je govorio desetak jezika, živio u isto toliko svjetskih metropola, te na policama imao isto toliko različitih klasika koje je čitao na izvornim jezicima, dakle, da su takvom čovjeku previše uske (nacionalne) kategorije na koje bi ga mi htjeli svesti. Teško je shvatiti da je nekada taj politički ideal imao drugačije konotacije i da ga ne možemo sagledavati perspektivama kontaminiranima novijim traumatičnim iskustvima, umjesto vremenu koje mu pripada. Sve te težine Martens je sažeo u svoj naslov.’ (Nebojša Lujanović)
Michael Martens (Hamburg, 1973), njemački je novinar, pisac i stručnjak za balkanska pitanja, dugogodišnji dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung. Tijekom karijere izvještavao je iz Sankt-Peterburga, Atene, Istanbula, Beograda i Beča. Napisao je dokumentarni roman ‘U potrazi za junakom – Priča o vojniku koji nije htio ubijati’ (2011.) i monografiju ‘Vatra u vatri: Ivo Andrić – jedan europski život’ (2020.).
Evo jednog detalja koji mi je bio zanimljiv. Od ožujka do kolovoza 1943. vlakovi za deportaciju sa skoro 50.000 Židova iz Soluna prelaze preko Balkana prema Auschwitzu i Treblinki. Oni prolaze i kroz Beograd. Iz Prizrenske ulice, gdje tada stanuje, Andrić ima pogled na željezničku stanicu. Često promatra što se tamo događa, što se vidi i u njegovim bilježnicama. Svatko tko ovo zna, neće moći pročitati jedan pasus iz ‘Na Drini ćuprija’, a da ne pomisli na ovo. To je opis Višegrada koji povezuje željeznica. Cijeli grad slavi. Ali ne Alihodža, muslimanski trgovac staromodnih pogleda i izgleda. On upozorava mladog trgovca koji je vrlo entuzijastičan zbog dolaska vlaka i svih mogućnosti: ‘Vozaj se ti, živ bio, vozaj kud god hoćeš, ama sve se bojim da će ti to vozanje jednog dana na nos udariti. Doći će vrijeme pa će te Švabo voziti i tamo gdje ti nije milo i gdje nikad pomislio nisi da ideš.’ A ovo je, ponavljam, napisano okvirno u isto vrijeme kada su vlakovi s deportiranim Židovima iz Soluna prolazili kroz Beograd.’
(iz razgovora s Markom Prelevićem)
N. L. / Foto: Sophia Martens
