Danas je praznik. Igrališta su puna glasne, skakutave i musave djece koja uživaju u lijepom djetinjstvu. Djetinjstvo je lijepo bez obzira na meridijan ili paralelu. Igra je divna bez obzira igraš li se nekom skupom igračkom ili nečim priručnim što potiče imaginaciju, važno je da su prijatelji uz tebe, da nisi sam(a).
Prazniku u čast spavam do deset, pa ‘češljam’ poslovne mailove, fejs, instagram. Pokušavam Nourinim telefonom dobiti Amina Younesa čija obitelj već desetljećima drži Cafe Younes na Hamri. Njegova bi mi priča odlično legla na stranice knjige o Bejrutu, no knjiga ima svoj plan o kojem ja, izgleda, ne znam sve.
Mnogi su stanovnici Bejruta i njihovi gosti još od 1935. uživali u kavi prženoj i mljevenoj u kafeu, gdje su je naručivali ne bi li se razbudili ili podijelili s nekim trenutak mirišljavog zadovoljstva. Jučer sam uspio dobiti broj tajnice gospodina Amina koja me zamolila nek’ je zovem danas u jedanaest. Danas mi u jedanaest kaže da se strpim još sat vremena, pa da pozovem ponovno. Oni očito rade bez obzira na praznik. Sjećam se kad je Nada jučer rekla da je ovaj praznik samo za državne namještenike i bankare. Mali si poduzetnici i trgovci ne mogu priuštiti luksuz zatvaranja radnje i uživati u plodovima dosadašnjih aktivnosti, moraju raditi i danas.
Limunada s mentom
Zato uprava libanonskih željeznica sigurno danas odmara. Oni su najučinkovitiji dio libanonske državne administracije, s najmanjim brojem pritužbi na njihov rad. Čovjek bi pomislio da su se bar u tom segmentu organizacije poslovanja ugledali na Japance, no stvarnost je malko drugačija. Na njihov rad nema primjedbi iz prostog razloga što Libanon željeznice nema. Ono što su Francuzi i Osmanlije krajem 19. stoljeća započeli graditi i organizirati, građanski je rat 1970-ih završio. Od nekadašnjih četiristotinjak kilometara tračnica danas ne funkcionira ni metar, no to ne sprječava Upravu da ničime upravlja. I da za to bude (ne)pristojno nagrađena. A ja mislio da smo mi svjetski prvaci u izmišljanju nepostojećih radnih mjesta!
Dok Eli s prijateljem stvara zvuke elektronske glazbe u studiju dnevne sobe, zovem tajnicu gospodina Amina peti i posljednji put. Više se ni javiti ne želi na poziv s ovog broja. Da je posao u pitanju razmislio bih i vjerojatno pronašao način da je zaobiđem i dođem do njezina šefa. Ovako samo zaključujem da nam nije suđeno, da ta moguće dobra priča stvarno nema mjesto u knjizi. Bit će to dobro i bez njegove kave. Pa kavu ni ne pijem. Spominjem ovdje Nour i Elija, a nedostaje još i Hanna. Njih su troje ‘cimeri’, stanari stana u kojem sam pronašao svoje ovogodišnje bejrutsko prebivalište. Trojac koji, koliko vidim, vrlo dobro funkcionira, prijatelji su koji dijele životni prostor. Nisam primijetio ni da oni piju kavu.
Neodoljivi falafel
Krećem opet prema Hamri, no ovaj put idem s ‘gornje’, južne strane. Dosadno mi je stalno prolaziti downtownom, a ravno – najbližim putem ne smijem. Točno po sredini puta kojim bih najbrže stigao s istoka na zapad nalaze se parlament i još neke zgrade oko kojih se utvrdila policija i vojska. Ne daju mi proći čime mi pridaju izniman značaj. Zamislite što bi se sve strašno moglo dogoditi libanonskoj republici prođem li ja tim putem! No, budući da toj republici želim sve dobro i još bolje, pristajem zaobići predstavnike naroda, klasa, rasa, vjera i prehrambenih navika, pa s veseljem otkrivam meni do sad nepoznatog falafel majstora i doručkujem oko tri popodne. Maloprije me gospodin u odijelu, kupujući kod uličnog prodavača kuhano-pečeni kukuruz, podsjetio da sam danas zaboravio jesti i kako bi bilo dobro nešto napraviti po tom pitanju. S druge strane ulice za čije pretrčavanje treba dobra kondicija i ozbiljna doza hrabrosti, pronašao sam dvije falafeldžijske radnje istog imena. Na obje piše Falafel M. Sahyoun, samo što na desnoj još piše i ‘original shop’. Eci-peci-pec znanstvenom metodom biram lijevi ulaz. Možda zato što lijevi gospodin koji na visokom stolcu sjedi i naplaćuje, djeluje originalnije od onog zdesna? Dok hodajući žvačem taj divan smotuljak beskvasne lepinje s prženim povrtnim okruglicama, hrpom ukusnog povrća, mirišljavim peršinom i umakom od sezama, zaključujem da se nikad neću zasititi libanonske kuhinje.
Prolazim kvartom kojem, za razliku od onog puno sjajnijeg donjogradskog, osjećam dušu. Kraj šareno okićene džamije propinje se zeleni željezni nadvožnjak ispod kojeg vozila skreću u dozvoljenim i onim drugim smjerovima, trubeći danas nekako svečarski. Mame skupljaju rastrčanu djecu, a neke odjevne kombinacije ne mogu ne primijetiti i zaboraviti. Tisuću me koraka već dijeli od tog prizora, no nastavlja me bosti crna trenirka s tri bijele crte, cipele na nisku petu, hidžab i lažna dizajnerska crna kožna torba s dva blještava slova M i K. No, sve je ostalo pravo. Iako vremešne, ove zgrade ponosno nose ljepotu proteklog stoljeća. Iako nepoznati, ovi mi se ljudi znaju nasmijati i mahnuti.
Pravi je i Hussam kojeg ‘kupim’ u hotelu gdje je upravo odradio svoju današnju smjenu. Idemo nešto pojesti i u miru porazgovarati kao stari prijatelji. U posljednje smo se dvije godine upoznali bez obzira na kilometre ili milje između Bejruta i Varaždina. Od libanonskih običaja do jezičnih ekshibicija kojima internet ruinira arapski jezik umećući brojke u riječi, uz nestvarno zelenu limunadu sa svježom mentom i čokoladnu rapsodiju deserta, priveli smo večer kraju. Hussamova će se priča, za razliku od one o kavi, smjestiti među koricama putopisa što nastaje.
Brz kao libanonska svemirska raketa: Minibus na liniji broj 4
Bejrutski me prijatelj vodi na avanturističku vožnju javnim prijevozom – linijom broj četiri. Kombi se napunio i rođak Nikija Laude, Juana Manuela Fangia i Ayrtona Senne papučicom gasa probija pod kombija rušeći brzinske rekorde nekadašnje libanonske svemirske rakete Cedar-4. Možda je taj broj četiri uistinu poveznica rakete i vozila u kojem se nalazim. Nakon kombi-slaloma bejrutskim ulicama opraštam se s Hussamom i pješačim još desetak minuta do stana gdje se priključujem cimerima u gledanju nekog filma na zidu dnevne sobe. Uz Yasminu, mačku koja mi se sklupčala uz noge i mandarine što ih je Nour donijela iz kuhinje, mašem još jednom divnom danu što tone u san.
Tekst, foto i video: Damir Vujnovac
www.translate.google.hr
