Splitski kipar Mirko Ostoja (1921.-2009.), posljednji Meštrovićev učenik i otac mog od lani pokojnog kolege i prijatelja Ivana Ostoje, još za života ušao je u povijest neslavnih rekorda. Tijekom 1990-ih stekao je ‘slavu’ kao kipar s najviše uništenih i oskvrnutih djela, a za vandale je jedini problem bio to što je na svojim skulpturama ovjekovječio likove i događaje iz Drugog svjetskog rata i Narodno-oslobodilačke borbe.
Piše: Mustafa Topčagić
Šjor Mirko se nekako nosio s time i nije volio previše govoriti na tu temu, vjerojatno ne želeći dodatno izazvati rušitelje da svoj bijes izraze i na njegova umjetnička djela koja nisu bila partizanske i komunističke tematike. Po broju srušenih spomenika prednjačili su njegov Split i rodni Brač, a u stopu su ih pratila još neka dalmatinska mala i vela mista. Bit ću malo dosadan s podsjećanjem na povijest, ali to su uglavnom bila ista ona sela i gradići koje je Poglavnik velikodušno poklonio Talijanima, a puškom ih Hrvatskoj (i Jugoslaviji) vratili Maršalovi partizani.
Devet godina nakon smrti, šjor Mirku je srušen još jedan spomenik – poprsje Rade Končara u Splitu na šetalištu Bačvice. Partizan i komunist, a k tome još i Srbin, zapeo je za oko (ali i za nogu) ideološki ostrašćenom vandalu ohrabrenom žesticom (čudna kombinacija: rakija i viski). U prilog mu je išla retorika kakva se u zadnje vrijeme njeguje u javnom prostoru i nesankcioniranje sličnih incidenata, pa je naivno nasrnuo na bistu Rade Končara, pritom i sebe ozlijedivši.
Tragikomičara su već dovoljno osramotili slobodnomisleći mediji, da će mu sudska kazna sigurno lakše pasti od tog ‘progona’. A nama je samo dao priliku da ponovimo gradivo – tko je bio Rade Končar. Ukratko, hrvatski Srbin, radnički aktivist i partizan, kojeg su u Šibeniku 1942. godine strijeljali talijanski fašisti. Po njemu je nakon rata, kao borcu za slobodu i radnička prava, nazvan jedan od najmoćnijih jugoslavenskih elektro-industrijskih giganata, odnosno preimenovan raniji Siemens AG u Zagrebu u kojem je radio te partijski i sindikalno djelovao.
Godine 1952. podignut mu je i spomenik, autora Vanje Radauša, nedaleko upravne zgrade na Baštijanovoj ulici, odakle je ispraćao za zemlju i svijet brojne kamione nakrcane uređajima koje je proizvela ‘njegova’ industrija. Četrdesetak godina kasnije, taj se promet znatno smanjio, a neka pametna glava sjetila se da bi Končarev kip mogao biti metom neke nerazumne odmazde, pa je prebačen u zaštićeni krug tvornice, točnije u ono što je od nje ostalo.
Rušenje splitskog Končara potaknulo je dodatno zanimanje za stanje zagrebačkog spomenika, a neki su se pitali i gdje je netragom nestao. Hvala na pitanju, i osobno sam se uvjerio da je moj susjed s Fallerovog šetališta u dobrom stanju i ništa mu ne fali. Na njega se ne može nalaktiti nikakav pijanac, jer je zaštićen tvorničkom ogradom i pod 24-satnim portirskim nadzorom. Koliko sam vidio, spomenik je čist i uredan, čak je i najbliži okoliš solidno održavan.
Dakle, Rade Končar nije sam (da parafraziram stih iz pjesme o Ivi Loli Ribaru, kojem su nedavno skidali glavu u Prilazu baruna Filipovića). Ipak, mislim da susjed Rade zaslužuje nešto bolje, neko vidljivije mjesto u gradu, ali za to očito treba dočekati i neka bolja i vidovitija vremena.
