Na Plešivici, nevelikom vinorodnom kraju na pola puta između Zagreba i Karlovca, vinarstvom se profesionalno bavi stotinjak obitelji. Između već etabliranih imena, koja su se vinom počela ozbiljnije baviti još 1990-ih te nekoliko mladih lavova, stasalih posljednjih godina, obitelj Sirovica iz Lokošin Dola ‘zapela’ je negdje u sredini.
Nema ih u medijima, dućanima, na sajmovima i u razvikanim restoranima, ali svoje berbe uredno prodaju gotovo do posljednje boce. Sad je očito došlo vrijeme da naprave korak dalje i dostupnijim učine svoj skriveni nektar s Plešivice.
Biznis vodi glava obitelji Stjepan Sirovica, kojem se odnedavno aktivnije pridružila supruga Jasna, ostavivši posao odgajateljice u vrtiću, te kći Silvia, studentica agronomije. Pripomaže i srednjoškolac Marko, kojeg zbog školskih obaveza nismo zatekli prilikom posjeta njihovu gospodarstvu, ali za njega kažu da je već veliki majstor i u vinogradu i u podrumu.
Majka i kći: Jasna i Silvia Sirovica
Vinovu lozu uzgajaju na 3 hektara s oko 18.000 trsova, na dobro osunčanim jugoistočnim položajima što pogoduje boljem sladoru. Grožđe otkupljuju i od kooperanata tako da im je godišnja proizvodnja oko 60.000 litara. Najzastupljenija sorta je graševina (40.000 litara) koju bez problema prodaju na lokalnom području i u zagrebačkim ugostiteljskim objektima. Imaju više nego dobar odnos cijene i kvalitete što je tržište prepoznalo. Na kušanju priređenom za nekoliko specijaliziranih novinara, Graševina Sirovica 2018 svojom svježinom i aromatikom pobrala je sve komplimente. Graševina 2017 – nije, jer je sva rasprodana! Vrlo ugodno iznenađenje bio je i Rosé, kojeg još eksperimentalno rade od pinota crnog. Toliko je oduševio kolegicu Sanju Muzaferiju, organizatoricu Pink Daya, da im je odmah uručila izvanrednu pozivnicu za svoju ružičastu vinsku manifestaciju. Rosé puno više obećava od Pinota crnog 2017, koji bi sigurno bio bolji da se još malo odmorio u podrumu.
Obitelj Sirovica i novinari
Pinot bijeli 2017 vrlo je lagan i pitak, ali mu nedostaje jači pečat sorte, kao i kod Silvanca zelenog iz iste godine.
No, s njihovim plasmanom na tržište nemaju problema kao što je to slučaj s puno ozbiljnijim Rizlingom rajnskim 2017.
‘Mislim da kupci kod nas, jednostavno, nisu dovoljno educirani kada je u pitanju ta sorta’, požalio se Stjepan Sirovica, koji unatoč svemu neće odustati od svoga neobičnog ‘Nijemca’, koji se više nego dobro primio na Plešivici, a prepoznaju ga samo istinski vinoljupci.
Kakvi bi Sirovice bili vinari da nadomak Mladine nemaju i Portugizac, bez obzira kako se danas službeno zvao i pisao. Ovo standardno mlado vino plešivičkog kraja kušali smo na kraju male prezentacije nakon izvrsnih domaćih kobasica s kiselim zeljem i pire krumpirom.
Za neku drugu priliku, nedirnuti u podrumu, ostali su cuvée Madam Nigra (cabernet sauvignon, frankovka i pinot crni) i bijeli Bakus cuvée od više sorti. Važno je napomenuti da su sva njihova vina, nakon inoxa, odležavala i u drvenim bačvama, čime su zaokružila tijelo i mirisne note.
Tradicija vinogradarstva i vinarstva u obitelji Sirovica datira s početka 20. stoljeća, a najvažnijom godinom smatra se 1992. kada im je prvi put na tržište izašla boca vina s vlastitom etiketom i logotipom.
Mustafa Topčagić / Foto: Marko Čolić
