Uoči koncerta sevdaha kojeg će održati u Osijeku  u Dječjem kazalištu Branko Mihaljević 1. lipnja, razgovarali smo s mladom umjetnicom i pjevačicom Zrinkom Posavec. Ova Đakovčanka, koja već godinama stvara i djeluje u Zagrebu, poučava pjevanje, vodi dva kulturno-umjetnička glazbena ansambla, a odnedavno je svoje putovanje svijetom glazbe proširila i na puteve sevdaha.Vaš put prema sevdahu dosta je neobičan. Školovana ste glazbenica, završili ste solo pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, bavili se klasičnim pjevanjem. Kako je sevdah došao u vaš život?

Imam diplomu pjevanja i od 2000. godine bavim se uglavnom klasikom kao svojim primarnim pjevačkim izričajem, ali sevdah je stalno bio blizu mene. Sjećam se da sam nakon napornog vježbanja opernih arija često slušala i pjevala sevdalinke, ponekad za vrijeme odmora od ispita ili nastupa. Sa sevdalinkom sam se prvi put susrela u osnovnoj školi, u petom razredu. Na školskom programu bila je pjesma ‘Kad ja pođoh na Bemašu’, učiteljica glazbe je ispričala malo o sevdalinki i otpjevala pjesmu. Jako mi se to svidjelo. Kada sam doma to rekla tati, on mi je otpjevao sevdalinku ‘Sejdefu majka buđaše’ i to je bila prva koju sam naučila.

Kao djevojčica počeli ste se baviti foklorom i na taj način je etnomuzikologija ušla u vaš život. Koliko je taj dio utjecao na susret vas i sevdaha?

S folklorom sa se jako rano susrela. Počela sam plesati s nepunih pet godina, folklor mi je još kao maloj djevojčici donosio puno informacija o tradicijskoj glazbi, plesu i muzici uopće. Tada su se pjevale pjesme i ostalih zemalja bivše Jugoslavije, a ja sam upijala. Još kao mala sam sa svojim društvom KUD Tena iz Đakova počela putovati po raznim mjestima i folklornim događanjima, seoskim zabavama i manifestacijama, a kasnije međunarodnim festivalima folklora po cijelom svijetu. Tradicijska glazba je veliko bogatstvo. Vrlo brzo sam shvatila da me oduševljavju izvorni pjevači koji ne pjevaju uvijek baš tonski i ritmički točno, ali kada pjevaju, energetski se prostor mijenja i ja doslovno treperim. To me je još od malena žestoko privlačilo. S obzirom da sevdah također spada u tradicijsku glazbu, put je bio nekako i logičan.

Kada kažemo sevdah, obično pomislimo na glazbu koja stvara jake, duboke emocije. Što je zapravo sevdah, povijesno i muzikološki?

Sevdah je vrsta pjesme koja je nastala u Bosni prije otprilike 500 godina, dolaskom Turaka, kada su se počele razvijati mahale, gradske četvrti u kojima su ljudi počeli živjeti intimnijim životom. Muški i ženski dio kuće bio je odvojen, oko kuća su se sadili vrtovi sa cvijećem i često su postojali šadrvani s vodom. Nastao je intiman način života koji je je bio preduvjet za nastanak ovakve pjesme. Većina tekstova je ljubavnog i sjetnog sadržaja, a ima jako puno tekstova koji govore o poznatim ljudima njihovim obiteljima i događajima tadašnjeg vremena. Etnolozi koji se bave sevdahom stoga su i orijentirani isključivo na tekstove jer govore o tom vremenu. Muzički, to je glazba za koju je karakteristično tursko nasljeđe, ali je prisutan i utjecaj slavenske, mediteranske i židovske (sefadske) glazbe. Sve se to u Bosni i Hercegovini plelo i miješalo, a potom stvaralo nešto novo – bogatu kulturu- sevdah. Rekla bih da je sevdah sjetan, tužan, ali prije svega iskren tekst u kojemu se može pronaći svatko od nas. Sve je tu opisano onako kako jest, istina koja je i teška i tužna, ali postoji. Mislim da je to razlog zašto mnogi ljudi slušaju sevdah, onako potajno, sami… On otvara neke rane i emocije s kojima je čovjeku teško. Ja vjerujem da su upravo takve sevdalinke i najpopularnije. Postoje i one sevdalinke koje su šaljive ili pastoralne, ali ipak tužne i sjetne su ostaju najzapamćenije.

U Hrvatskoj još uvijek ne postoji mogućnost formalnog obrazovanja gdje bi se o sevdahu moglo učiti. Na koji način ste vi istraživali sevdah?

Ja sam sevdah najviše naučila slušajući razne snimke i čitajući tekstove. Prvo sam počela od lakših melodija, pa sam onda polako povećavala repertoar i na one složenije. Kada čovjek nešto radi sa srcem, informacije počnu dolaziti same. Tako sam se zbližila s drugim poznavateljima sevdaha iz Bosne koji mi šalju puno tekstova i snimaka. U pjevanju sevdaha je najvažnija otvorenost i dobro poznavanje teksta, važno je ući u tu priču, povezati se sa svojom emocijom i pjevati. Zbog toga je improvizacija kod pjevača nužna, orkestar je samo pratnja. Sve se događa onako kako je tada, tog trenutka. Tempo, ukrasi, naglašavanje riječi, ali i sama energija pjesme koju pjevač donosi uvijek je drugačija. Ovisi o raspoloženju i o trenutku. Iz tog je razloga za pjevanje sevdaha potrebna zrelost, životno iskustvo i jaka povezanost sa svojim vlastitim emocijama. Tek je tada pjesma iskrena.

Koji su vam izvođači sevdaha u vašem istraživanju i učenju bili važni? Koji iz prošlosti, a koji aktualni?

Za vrijeme Jugoslavije, u komunizmu, ondašnjoj je politici sevdah bio jako zahvalna muzika, multikulturalna jer su je pjevala sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, ali i na Kosovu, u Srbiji i u Makedoniji. Tekstovi su bili jako životni, izvan svake ideologije, a gdje god bi bila riječ Bog ili Alah, samo bi je zamijenili nekom drugom riječju. Ondašnji Radio Sarajevo započeo je snimanje i distribuiranje izdanja mnogih mladih pjevača sevdaha koji su uz pomoć stručnjaka i profesora pjevanja popularizirali sevdah već četrdesetih godina prošlog stoljeća, pa se tako sevdalinka digla na vrlo visoku razinu. O takvom pjevanju i izvedbama mnogi i danas mogu samo sanjati. Upravo su tada stasali za mene najvažniji interpretatori sevdalinki  Zaim Imamović, Zehra Deović,  Nada Mamula, Beba Selimović, Himzo Polovina i Safet Isović. Ja se uvijek vraćam tim izvođačima. Ipak, dvije dame moram posebno izdvojiti jer imaju u svom pjevanju nešto što je nedostižno, to su pjevačica Emina Zečaj, koju smatram najboljom interpretatoricom izvornog sevdaha uz instrument saz, i nedostižna Silvana Armenulić jer njezino pjevanje zaustavlja dah. Kasnije su nastajali novi tekstovi i pjesme koje su pisane u duhu sevdaha, ali je prema mojem mišljenju rijetko koja od njih dostigla težinu tradicionalnog sevdaha. Čak mislim da je sevdah zbog tih novokomponiranih pjesama malo i izgubio prostor koji mu pripada. Danas se Bosna i Hercegovina može ponositi svojom Amirom Medunjanin koja je pokrenula val urbanog sevdaha, jer sevdah, iako je tradicionalan, svakako spada u urbanu glazbu, a ona je zaista to podigla na razinu koju sevdah zaslužuje. Prošle godine sam bila na Amirinom koncertu. Kada je zapjevala, samo su mi suze potekle. Tu je i veliki poznavatelj sevdaha Damir Imamović na čijoj sam radionici prošle godine imala čast sudjelovati.  Damir je unuk Zaima Imamaovića, insajder u cijeloj priči i jako dobar poznavatelj sevdaha, a ono što je najvažnije, publika ga voli!

Svoj prvi samostalni koncert održali ste u Zagrebu prošle jeseni, u ožujku u Đakovu, a sada Osijek. Je li ovo početak turneje po Slavoniji?

Intuicija me vuče u Slavoniju. Poznajem ljude, mnogo je poveznica i sličnosti glazbe Šokaca sa sevdahom. Neki se tekstovi i melodije preklapaju u potpunosti. Narodna glazba je živa stvar, ona putuje da mi to niti ne znamo, ulazi u mnoge prostore i ponekad tamo ostaje zadržana snagom duha, mijenja se i preoblikuje u nešto drugačije, svatko joj daruje jedan dio sebe i ona postaje sve dublja i jača. U Đakovu je sve počelo, tamo su se sastali moji djedovi i bake pa otac i majka, tamo sam se rodila, školovala, susrela se s glazbom, s folklorom. To je mjesto moga početka, prvih ljubavi, svega onoga  što me čini onakvom kakva jesam.
Nakon Osijeka, spremamo koncerte u Vinkovcima i Vukovaru početkom jeseni, a tijekom ljeta bit će nastupa i po obali, u Splitu i na otoku Braču.

Profesorica ste pjevanja u glazbenoj školi, vodite dva ansambla, već proslavljene Zwizde i muški ansambl Atari. Kako uspijevate uskladiti rad na više kolosijeka? Što vam znači svaki od ovih angažmana?

Uspijevam zbog dobre organizacije. Svaki to tih angažmana sam ja i radim to s velikom radošću. Rad u školi me veže za klasično pjevanje, radim s učenicima od kojih su neki jako talentirani, moja je odgovornost velika, ali tu je adrenalin ogroman jer će nekima pjevanje postati profesija. Zwizde su moja velika ljubav i moj ponos. Takva pjevačka grupa je bila moja vizija još iz srednjoškolskih dana, ali tek se ostvarila 2008. godine kada sam okupila Zwizde u Zagrebu. Moja vizija bila je da tradicionalno šokačko pjevanje, karakteristično za Slavoniju, Baranju, Srijem i Bačku, napokon dobije mjesto koje mu pripada, ali i da upoznamo publiku s bogatom kulturom Šokaca koja je na razini Hrvatske dosta nepoznata, posebno mlađim generacijama.
Mislim da smo golemim radom i vježbom prošle godine počele doticati neke od mojih velikih želja i zbog toga sam jako ponosna i zahvalna na velikom povjerenju Zwizdi kao grupe. Zahvalna sam i dragom Bogu na svim talentima koje mi je dao da uopće mogu taj posao raditi s toliko ljubavi i strpljenja.

Iza vas je puno godina intezivnog bavljenja glazbom. Dva studija, puno satova pjevanja, edukacija, nastupa. Što vas je vodilo u predanosti glazbi?

Žar, srce i emocije. Kada bih stala, opet bih se vraćala, bilo je i teško i lako, bila sam i prva i zadnja. To je nešto u meni od uvijek, neraskidiva veza.

Od foklora došli ste do klasike, i zatim krenuli potpuno drugim pravcem, u pjevanje sevdaha. Je li moguće još iznenađenja u odnosu vas i glazbe ili je sevdah kao pravac nekakav konačni izbor?

Sve što sam prošla me nečemu naučilo i tko zna što tek slijedi. Velika sam zaljubljenica etno glazbe i puna sam ideja. Sad je najvažnije da bend koji sam okupljala gotovo dvije godine krene s radom, a onda će me već intuicija odvesti dalje. Za sad mislim da će sevdah biti prvi izbor. Za mene konačno ne postoji jer sve se stalno mijenja.

Osim glazbe, pišete poeziju i u pripremi ja vaša prva zbirka. Kako se slažu glazba i pisanje? Što za vas znači biti umjetnica?

Pisanje i pjevanje žive u mojem životu odvojeno. Kada pišem manje pjevam i kada pjevam gotovo da i ne pišem. To ovisi o vjetrovima moje nutrine, o događajima koji će me povući na neku od strana. Nema tu pravila, sve odredi netko sasvim drugi, a ja se samo pustim valu u uživam u onom u čemu jesam. Za mene umjetnik znači biti kreativan, dubok i iskren.

Razgovarala: Sanja Baković