Zvonimir Grozdić rođen je u Zagrebu 1972. godine, a od 2000. živi i radi u Lovranu. Piše poeziju i prozu, koje objavljuje u relevantnim književnim časopisima. Stoga je i svoj roman ‘Antikvarijat’, u izdanju Beletre, obogatio stihovima koje glavna junakinja piše tijekom boravka u književnoj rezidenciji.

Sa Zvonimirom Grozdićem razgovaramo o osobnom iskustvu u romanima, ženskim likovima koje opisuju muški pisci, razlozima za mistiku u književnosti i životu, razgovorima preko ruba vremena te lokalizmima u književnosti.

Radnja romana ‘Antikvarijat’ odvija se u malom primorskom mjestu, u koje glavna junakinja dolazi u spisateljsku rezidenciju. Koji su elementi romana povezani s vašim osobnim iskustvom? Jeste li opisali vlastita iskustva iz spisateljske rezidencije ili ste posjećivali tako inspirativan antikvarijat?
– Prije nekoliko godina bio sam dva tjedna na književnoj rezidenciji u Međimurju, na Matulovu gruntu, tako da mi sama ideja spisateljske rezidencije nije strana. Ipak, dok sam pisao ‘Antikvarijat’, nisam uopće povlačio paralele između tog iskustva i Idina boravka u Mjestu. S druge strane, Mjesto iz romana puno je izravnije povezano s mojim iskustvom. Živim u Lovranu i taj mali primorski gradić poslužio mi je kao jedno od polazišta za stvaranje Mjesta. Tu su i druga mjesta na Kvarneru, njihovi pejzaži, ulice, ljudi, govor i ona posebna atmosfera života uz more. Naravno, Mjesto je na kraju postalo svoje mjesto i ne bih ga mogao staviti na kartu, ali u njemu se mogu prepoznati različiti dijelovi Kvarnera. Roman ‘Antikvarijat’ je, što se tiče lokacije, sastavljen od komadića stvarnosti koje sam usput pokupio, a onda ih pustio da u fikciji postanu nešto sasvim drugo, na sasvim drugom mjestu. A antikvarijat je možda najosobniji dio cijele priče. Već mi se dulje vrijeme po glavi mota ideja da bih jednog dana otvorio antikvarijat, ali ne u klasičnom smislu, kao dućan u kojem se samo kupuju i prodaju stare knjige. Zamišljam prostor s ugodnim foteljama, knjigama, starim pločama, stripovima, barom, kavom, čašom dobrog vina i viskijem – mjesto u kojem bi ljudi koji istinski vole knjigu mogli ostati nekoliko sati, razgovarati, organizirati književne i glazbene promocije, predstavljati vizualno stvaralaštvo ili jednostavno čitati.

Ženski glavni lik nije čest izbor muških pisaca. Što može reći ženski glavni lik, a ne može muški? Koji su bili najveći izazovi u oblikovanju ženskog lika?
– Ne mislim da ženski lik može reći nešto što muški lik nikako ne bi mogao. Više me zanima što se događa kada istu priču promatramo iz druge perspektive. Ida mi je od početka bila žena i nisam je pokušavao zamisliti kao muškarca pa joj onda dodavati ženske osobine. Postojao je i jedan vrlo konkretan razlog zbog kojeg nisam želio da glavni lik bude muškarac. Čini mi se da je u književnosti postao klišej književnika koji prekomjerno pije, promiskuitetan je, emocionalno razvaljen, drogira se, guta tablete i pritom sve to nekako postaje dio njegove književne furke. Zato mi je bilo zanimljivo sve te osobine dati ženi. Ida ima muža, ima ljubavnika, poseže i za usputnim seksom, alkoholom i tabletama. I tu sam se zapravo pitao zašto bi takvo ponašanje u književnosti gotovo automatski pripadalo muškom liku? Kada muškarac živi takvim životom, često ga se promatra kao neku vrstu razuzdanog, problematičnog boema, umjetnika. I tu ne postoji problem, svi mu se dive. Kada isto napravi žena, odmah se otvara puno više pitanja o njoj, njezinoj seksualnosti, moralu i karakteru. Zar stvarno? Nisam, međutim, želio od Ide napraviti žensku verziju Bukowskog. Ona ima svoje razloge, svoje slabosti i svoje proturječnosti. Takav je njezin karakter. Kao autor nisam želio pisati ‘ženu iz muške perspektive’, odnosno lik koji bi zapravo bio moje vlastito iskustvo samo preobučeno u ženski lik. Pokušavao sam joj dati vlastitu logiku, vlastite slabosti, taštine, strahove i način gledanja na ljude oko sebe. Ida je književnica, ali nije nužno ugodna osoba; inteligentna je, ali može biti vrlo teška i sebična. Zajebana, kak’ bi se reklo.

Magijski realizam i paralelna stvarnost nisu osobito popularne teme u naše doba surovog realizma. Jeste li se ranije bavili mistikom u svojim djelima? Može li se mistika tumačiti poput snova? Zašto nam je mistika potrebna, a zašto je zanemarujemo?
– Ne bih rekao da sam se prije ‘Antikvarijata’ posebno bavio mistikom. U mojoj su poeziji najviše zastupljeni muško-ženski i međuljudski odnosi, ljubav, ali i ono što se događa kada se ti odnosi naruše – samoća, otuđenost, nerazumijevanje, udaljavanje ljudi jednih od drugih. To su teme kojima se puno više bavim i koje su mi na neki način prirodnije. Zato je ‘Antikvarijat’ za mene bio i određeni iskorak. Iako se u njemu također bavim muško-ženskim odnosima, prvi put sam si dopustio da stvarnost proširim nečim što nije moguće sasvim racionalno objasniti, da granica između stvarnog i nestvarnog postane puno propusnija. Zapravo mi je zanimljivo kada se kaže da živimo u vremenu surovog realizma. Čini mi se da je stvarnost sama po sebi postala toliko apsurdna da književnik ponekad više ni ne treba izmišljati nevjerojatne situacije.

Mistika me zato ne zanima toliko kao nešto što treba objasniti, nego kao prostor u kojem možemo postaviti pitanje. Snovi su mi tu dobra usporedba. Kada sanjamo, često prihvaćamo potpuno nemoguće stvari kao normalne. Zato mi je bio važan i Idin san o zecu na kraju romana. Čitatelj u njega može unijeti vlastito iskustvo, vlastite strahove i asocijacije. Meni je zanimljivije pitanje što taj san pokrene u čitatelju nego ponuditi jednu konačnu interpretaciju.

U romanu se pojavljuje Janko Polić Kamov i upoznajemo njegove stavove o literaturi. Zašto baš Kamov? Kako ste izabrali likove koji će se pojaviti u ‘Antikvarijatu’? Zašto pisci rado zaviruju u povijest književnosti i diskutiraju s književnicima iz prošlosti?
– Kamov mi je bio važan iz nekoliko razloga. Prije svega, fizički i duhovno pripada ovom prostoru. Iako je njegov život bio kratak, njegov odnos prema književnosti i svijetu bio je iznimno snažan. U njemu postoji neka vrsta nemira, nepristajanja i potrebe da se stvari nazovu pravim imenom, bez uljepšavanja. To mi je bilo blisko svijetu ‘Antikvarijata’. A zanimljivo mi je bilo i to što se stvarni Janko Polić Kamov u romanu pojavljuje kroz izmišljenog Janka Kinkelu – mršavog i boležljivog mladića. Nisam želio napraviti biografski prikaz Kamova. Zanimala me mogućnost da običan čovjek iz malog primorskog mjesta na neki način postane Kamov i da kroz njega progovore Kamovljeve ideje o književnosti, životu i umjetnosti.

Likove nisam birao samo prema tome jesu li mi osobno važni kao književnici. Bilo mi je važno da među njima postoji neka zajednička, dublja poveznica. Kamov, Nelly Sachs i Ezra Pound bili su veliki književnici, ali njihovi su životi bili obilježeni i patnjom, usamljenošću, nerazumijevanjem i nepripadanjem. Sachs i Pound proveli su godine u psihijatrijskim ustanovama, a i Kamov je cijeli život nosio osjećaj nepripadanja te fizičku i egzistencijalnu bol. U tom smislu njihova patnja nije samo privatna stvar, nego postaje i pitanje odnosa pojedinca i društva. Mještani su istodobno stvarni ljudi iz jednog primorskog mjesta i netko drugi, književni likovi koji nose živote, ideje i sudbine velikih pjesnika i književnika.

Kada danas čitamo Kamova, Pounda ili Nelly Sachs, oni više nisu samo ljudi koji su živjeli u nekom drugom vremenu. Njihove rečenice i dalje ulaze u našu sadašnjost. Zato mi se sviđa ideja književnika koji razgovara s mrtvim piscem. To je, na neki način, ono što svi radimo kada čitamo. Samo što sam ja taj razgovor u romanu doslovno preselio za stol jednog neobičnog antikvarijata.

U roman ste ugradili čakavicu kojom govore stanovnici mjesta. Gdje ste bili u kontaktu s čakavicom i zašto ste je odlučili koristiti?
– S čakavštinom sam u kontaktu praktički cijeli život. Živim u Lovranu i čakavština je dio jezičnog prostora u kojem živim, ali upravo je njezina raznolikost ono što mi je bilo posebno važno. Čakavština se razlikuje od mjesta do mjesta koja su udaljena svega nekoliko kilometara, pa ju je gotovo nemoguće staviti u neke čvrste okvire. Uostalom, tako je i s drugim dijalektima. Zato nisam želio stvarati neku ‘književnu čakavštinu’ koja bi predstavljala cijeli Kvarner. Pisao sam onako kako se čakavština govori u svakodnevnom životu jedne konkretne obitelji u kojoj se taj govor koristi generacijama. U tome mi je puno pomogao moj prijatelj s kojim sam provjeravao riječi, izraze i način na koji pojedine rečenice prirodno zvuče. I tu sam naišao na jednu zanimljivu stvar: čak ni unutar iste obitelji jezik više nije potpuno isti. Neke su se riječi tijekom godina izgubile, neke starije generacije još uvijek koriste, dok ih mlađi više gotovo i ne upotrebljavaju. Jezik se mijenja zajedno s ljudima koji ga govore. Čitatelj možda neće razumjeti baš svaku riječ, ali mislim da ne mora razumjeti baš svaku riječ da bi razumio čovjeka koji je izgovara.

Na kraju, jezik je za mene jedan od načina na koji Mjesto postaje stvarno. Mjesto iz romana nije samo stari grad, more, uske ulice i kamene kuće. Ono postoji i kroz način na koji njegovi ljudi govore. Čakavština mi je zato pomogla da Mjesto ne bude samo zamišljena kulisa, nego da dobije vlastiti glas.

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar / Foto: Promo