Darujemo ulaznice: Kako smo preživjele u ZKM-u

U suradnji sa ZKM-om darujemo 8 čitatelja/ica s po 2 ulaznice za predstavu ‘Kako smo preživjele’, prema motivima eseja Slavenke Drakulić, u režiji Dine Mustafića, koja će biti prikazana 9. travnja (20 sati) u Zagrebačkom kazalištu mladih.Kako smo preživjeleKratko napišite u mailu zašto želite osvojiti ovu nagradu

U subjektu navedite: FDAR3
a u tekstu: vaše ime i adresa         vaš razlog

Šaljite na mail: [email protected]

Posjetite našu facebook stranicu Fama i kliknite ‘sviđa mi se’!

Vaše mailove šaljite do 8. travnja do 23.59 sati
Imena dobitnika s najoriginalnijim odgovorima bit će objavljena 9. travnja u 00.30 sati
Za dodatne upute i obavijesti obratite se na: na[email protected]

Osam glumica na sceni nastoji rekonstruirati jedno vrijeme kroz osobna sjećanja (mogu li sjećanja uopće biti kolektivna?), u ispovjednom tonu, obilježavajući prostor koji su zajednički dijelili i koji im još uvijek pripada. Koliko su sjećanja pouzdana, a koliko su subjektivna i koliko se kroz prijenos u njih upisuje sjećanje nekoga Drugoga? I potom, možemo li uopće rekonstruirati neko vrijeme u nekome drugom vremenu, svjesni da se ono čega se ne možemo prisjetiti ponavlja u postupku? I ako se freudističkom učenju neprozirnost traume smatra posebno odgovornom za ograničenost sjećanja, koliko doista možemo vjerovati sebi ili drugima pri subjektivnoj objavi nekog događaja otkrivenoga u zajedničkoj prošlosti? Njih osam tako će zajedno s gledateljima ‘proživjeti’ iznova komunizam, rat, tranziciju i ovu suvremenost, svjedočeći u prostoru teatra o vremenu koje ih je promijenilo. Njih osam projicirat će u te odvojene i povezane fragmente vremena vlastite i naše strahove, čežnje, nesnalaženja, nemoći, uspjehe, izgubljenosti, promašaje… Njih osam pokušat će negdje zaustaviti vrijeme u nekoj boji, okusu, mirisu, dijelu rečenice, u intenzitetu neostvarene žudnje, zagubljenoj misli, otklonu, u perspektivi prošloga koje se ponavlja beskrajno, u bezgranično nikad dostignuto buđenje.

U dodiru javnoga i osobnoga, na mjestu gdje se prelamaju zajednička sjećanja i zajedničke traume otvara se pukotina u koju upisujemo promašene susrete. Razlika koja nas razdvaja od onoga što se dogodilo, i to ponajprije ona vremenska toliko je duboka da je nikada, ni u sigurnosti jezika, nećemo uspjeti prijeći ili pokrpati. I dok ponavljanjem iznova budimo traumu u sebi, zavedeni nostalgijom prošlosti tjeskobne povijesne epohe prevodimo u uljepšane crtice iz vlastitog života.

Trideset, dvadeset ili deset godina poslije svijet se mijenja i u onoj mjeri u kojoj mu mi dopuštano da se promijeni. Odrastajući ili stareći s vremenom ispisali smo jednu osobnu povijest koja se ponekad, točnije nerijetko, ne podudara s onom realnom. Nikada me ti ne gledaš tamo gdje te ja vidim – rekao bi psihoanalitičar, tumačeći obmanu u svakome stvarnom susretu. I koliko god naš susret s ovim prostorom i različitim vremenima koja su u njemu ispisivala znakovite promjene bio traumatičan, ipak smo ga preživjeli. Uz usputnu napomenu izvedenu iz ipak subjektivnog pitanja – jesmo li ga doista preživjeli?

Glume: Katarina Bistrović Darvaš, Nataša Dorčić, Jadranka Đokić, Doris Šarić Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija i Nina Violić
Glazbenici: Mate Matišić i Stanislav Kovačić
Dramaturginja: Željka Udovičić Pleština
Scenograf: Dragutin Broz
Kostimografkinja: Doris Kristić
Skladatelj i autor songova: Mate Matišić
Koreografkinja: Irma Omerzo

Tagged: , , , , , , , , , , ,