I prije sam znao da je Pelješac, možda i najbolja vinska mikroregija u Hrvatskoj. Više puta sam posjetio mnoge tamošnje podrume, ali što znače njih dvadesetak u odnosu na trenutnih oko 150 OPG-ova i vinarija. Međutim, oštrige, perjanicu ugostiteljstva ovoga kraja, znao sam pojesti usput brzajući prema Splitu ili Zagrebu. Ovoga puta vremena je bilo dovoljno, a i nije bio samo jedan restoran…Pridružujući se ekipi novinara 2. programa Hrvatskoga radija, Andri Tomoviću i Mirku Fodoru (urednicima emisija ‘Globotomija’ i ‘Svakom loncu poklopac’) spremno krenuh na put na kojem ću ponovno vidjeti svoje stare prijatelje – obitelj vinara Ante Palihnića iz Kune Pelješke, poznanike obitelj Antunović iz istoga mjesta i steći nove prijatelje u Stonu.

Prvu stanku na putu diktira Fodor. U neposrednoj blizini Stankovaca, u zaseoku Crljenik, krijepimo se travaricom, sirom, pršutom i crnim domaćim u lokalu vrlo poetičnog imena Krčma. Tamo smo sredinom sedamdesetih odlazili na janjetinu i vino u tada još neregistriranoj gostionici. Petstoti kilometar puta proslavili smo u restoranu Đuđa i Mate, vlasnika Mate Taslaka u Vidu, uz pohane žabe i prijatnu hercegovačku žilavku. Tu je domaćin upravo dobio svježe neretvanske jegulje i mada smo bili nuđeni, vrijeme nas je tjeralo dalje.

Evo nas već i u Metkoviću, glavnom gradu cijele neretvanske delte. Kakav prekrasan kraj. Pri spuštanju sa Zabiokovlja autoputom prema ušću Neretve i Baćinskim jezerima posebno se dobro vidi cijela dolina. Još malo stajemo zbog Andre i njegova izvanbrodskog motora s bar 80 konja, kojega je naumio kupiti u Metkoviću. Pridržavamo mu motor težak stotinu kilograma, dok on puca fotke po svim dijelovima. Na kraju, na povratku, trgovina je i napravljena, a svečano isprobavanje te ‘pile’ najavljeno je u Korčuli sredinom ljeta.

U Kunu stižemo pred mrak i odmah se dajemo u ruke domaćinu Josipu Antunoviću Meski, koji je donedavno vodio OPG, a sada ga je naslijedio sin Milo i njegova mlada supruga Jasmina nekada Ferenac, koja je istarski poluotok zamijenila pelješkim. Složna je to obitelj u kojoj ključnu ulogu, naravno, ima gazdarica Nevenka-Nena, koja sa nevjestom drži tri kantuna kuće. Antunovići uzgajaju ovce, koze, krave, svinje, kokoši i magarce. U doba mužnje u kući se nađe četiri vrste mlijeka, a svakako je najzanimljivije ono magareće. Imali smo priliku probati ga i meni je po ukusu.

Cijena je takvoga mlijeka visoka i zbog dokazanih zdravstvenih postignuća. Odvajkada su ga ljudi upotrebljavali protiv plućnih bolesti, primjerice hripavca.

Završetak večeri upriličen je u ugodnom ambijentu konobe s čijega tavana vise dijelovi sušenih svinja, jaraca, muflona i podsjećaju na ogromne šišmiše. Ali mi smo brzo spustili poglede prema velikoj teći punoj kaštradine s domaćim zeljem i nekoliko vrsta mesa. Neki su punili tanjure i tri puta, a tek tada su stigle kobasice od kojih je jedna vrsta sa slatkim štihom masnice (malo krvi, kukuruzno i pšenično brašno, svinjsko salo, cimet i slatke kore naranče i limuna). Nesvakidašnje, za prste polizat’! Oba dana kod Antunovića pio se njegov Rukatac te Dingač, Postup i mješavina plavaca Dragoon (koji se inače izvozi u Kinu) vinara Palihnića.

Noćenje u maloj uvali Podobuču, u kući Palihnića, djelovalo je poput filmskih priča. Mrkli mrak do uvale, a sutra kada je svanulo tek smo otkrili u kakvoj smo ljepoti spavali. Uvala s desetak kamenih kuća i plaža od oblutaka šezdesetak metara u širinu…

Radijaši su sa svojom emisijom ‘Globotomijom’ krenuli iz konobe Antunović oko 10.30 i završili u 13.30 sati. U programu je bila već spomenuta obitelj Antunović – Josip, Milo i Jasminka – te Goran Palihnić, mladi gazda ‘Pelješkoga vinogradara’ i Stanislav Štambuk, menadžer vinarije. Mnogo smijeha, nagradne igre (dobici: vina i magareće mlijeko) i evo nas već pri ručku.

Platu uobičajenu u ponudi, sir i svinjski pršut, nadopunili su pršuti jarca i muflona, kapulica i masline. Večer prije glorificirali smo tripice a posebno janjeće, što je bio znak gospođi Neni da ih napravi zajedno s bižima (graškom) kako se rade ovdje. I sad već najedeni, puni milosti od hrane, tek smo stigli do glavnog jela janjetine pod pekom uz sve pripadajuće dodatke. Antunovići sa svojom kužinom zaista zaslužuju sva brojna priznanja vidljiva na zidovima konobe za gastronomiju, ali i onaj netipičan, skroman ljudski moment koji su iskazivali prema nama za sve vrijeme boravka. Na kraju balade, Josip nas je častio i svojim ‘šampanjcem’ kojemu se ne smije dopustiti da perle krenu prema dnu već ga se mora iskapiti u velikom gutljaju… Svi komplimenti Antunovićima, a mi krećemo uzbrdo zavojitom cestom nekoliko minuta do ‘Pelješkoga vinogradara’.

Anto Palihnić je još sredinom devedesetih krenuo u privatnu proizvodnju. Iz godine u godinu širio je vinograde svoga djeda i oca, a nakon povratka sina Gorana sa studija u Zagrebu 2012. godine krenuo s većim brojem kooperanata na dvostruko i trostruko veću proizvodnju. Danas vinarija u vlastitim vinogradima i s oko 120 kooperanata proizvodi grožđa za gotovo 500.000 litara vina ili 700.000 butelja. Velika je to količina i zbog toga višegodišnja uspješna suradnja distributera, koji je praktički prerastao u menadžera Stanka Štambuka i Palihnića daje odlične rezultate. Sadašnji asortiman čine: Rukatac, vrhunski i kvalitetni Pošip, Plavac, Plavac mali, Plavac barrique, Dragoon’s blood (napravljen za kinesko tržište), Dingač i Dingač riserva, Postup, Prošek i Prošek stari plac, Rose… Upravo u distribuciju kreću bočice od 0,187 l kvalitetnih i vrhunskih bijelih i crnih vina s Hajdukovim grbom. U posljednje vrijeme ‘Pelješki vinogradar’ više ulaže u reklamu, tako je i Globotomija bila pod njihovim pokroviteljstvom, a u dogledno vrijeme će se predstaviti i u Zagrebu. I prošlogodišnji urod, po riječima Ante, bio je na vrhunskoj razini i uz mnogobrojne kooperante, količine su bile dostatne. Vjerujem da će Anto, zajedno s Goranom, širom obitelji i Štambukom i dalje držati visoku kvalitetu te potvrditi da je količinski i kvalitetom među vodećim pelješkim vinarima.

Subotu i dan sv. Patrika, kako smo kolokvijalno mogli često čuti u razgovorima (a sve zato jer je sv.Josip štađun od kamenica padao tek u ponedjeljak) proveli smo u restoranu Sorgo u starom dijelu Stona. Ante Mlinarić i njegova supruga Sanja osim ovoga lijepog restorana imaju i dvadesetak soba na dvije lokacije Palace Sorgo, a u budućnosti planiraju još. Inače, ime Sorgo potječe od ugledne dubrovačke obitelji Sorkočević, koji su svoje palace imali i u Stonu. Mada je cijeloga dana očekivana kiša, fešta je ‘disala punim plućima’ a glazbe, pjesme oštriga i drugih plodova mora bilo je na svakom kantunu. Dovitljivi Andro organizirao je prvenstvo u otvaranju oštriga u kojem je pobijedila glavna kuharica Sorga, Ankica Marević. Do kraja joj je za vratom puhao Slobo dok je gazda Ante bio na kubertenovskoj – važno je sudjelovati.

I ovdje je a u sklopu emisije ‘Svakom loncu poklopac’, bilo nagrada. Sretnici sa sjevera bliže Rijeci imat će trodnevni boravak uz njegu osoblja Sorga. Kažem njegu, jer su nas Antea (kći Mlinarićevih), Andreja i dugogodišnji konobar Renato, razmazili zajedno s ostatkom osoblja koje je za taj feštarski dan bilo pojačano.

Otišli smo i do Malog Stona, gdje su smješteni nadaleko poznati restorani uz more – Bota Šare, Kapetanova kuća i Vila Koruna (neizostavnog gospara Prote). I mada je već padao mrak, još je bilo puno posjetitelja koji su pjesmom, a vina nije nedostajalo, uz spizu davali počast njezinu visočanstvu Kamenici… Kažu da je bilo oko 15.000 ljudi u oba Stona. Bilo je primjetno, i to mi je najljepše u ovoj oštrigarskoj priči, da je puno domaćih familija u kompletnom sastavu s djecom sudjelovalo u fešti. Inače, osim očekivanih dubrovačkih voznih tablica, bilo ih je sa svih strana Lijepe naše, uključujući Slavoniju. Neka naših. Večer s Matuškom u Mandraču, po običaju, nezaboravna uz jednog od najgalantnijih Hrvata.

Sutradan, nedjelja, povratak preko Metkovića i Vile Neretve, koju vodi veliki ugostitelj Pavo Jerković. Brujet od žaba, jegulja i druge ribe bio je u čili stilu – jako ljut i jako fin. Odlična litarska žilavka uspjela nas je ugasiti samo prvi sat puta. Zaključno, Pelješac i prilazi iz Hercegovine ili Metkovića prava su eno-gastronomska meka. Koliko li će tek biti gostiju kada most preskoči zaljev? Palac, ma šta palac, ruka gore za vina, oštrige i neretvanske brujete!

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---