Brežice: Mali slovenski grad za velike užitke

Kmetija Pri Martinovih nedaleko Krške vasi

Brežice se nalaze neposredno uz hrvatsku granicu sa Slovenijom, udaljene tek desetak kilometara. Samom tom činjenicom zanimljive su za česte posjetitelje iz Hrvatske. Godinama se ovdje dolazilo i još uvijek se dolazi zbog Terma Čatež, koje su oduvijek bile popularne među Zagrepčanima i stanovnicima nekoliko susjednih županija – zagorske, zagrebačke, karlovačke…

Protekloga tjedna imao sam priliku biti gost ZPTM-a Brežice (Zavoda za podjetništvo, turizem in mladino). U razgledavanje smo krenuli moja vodičica Nina Glogovšek Šumlaj i ja od samog centra ovog lijepog mjesta – iz Mestne hiže. Tu nas je dočekala simpatična, dobro raspoložena Larisa Jazbar, koja nam je predstavila rukotvorine i proizvode stanovnika Brežica i okolice.

Nina Šumlaj i Larisa Jazbar u vinoteci Mestne hiše

Ondje se, osim očekivanih sokova, marmelada i mesnih prerađevina, mogu vidjeti i proizvodi prirodne kozmetike, tinkture, odjeća i proizvodi od drva. Na taj način, kaže Larisa, pomažu lokalnim proizvođačima u plasiranju njihovih rukotvorina. U Mestnu hižu gdje se nalazi Turistični informativni centar (TIC) dolaze delegacije iz inozemstva, organiziraju se tečajevi (slovenski: rokodelske delavnice), promocije. Posebno ističem izdvojenu bogatu vinoteku s vinima poznatih vinara ovoga kraja: Kelhar-Keltis, Jarkovič, Lipej, Žaren, Berkovič, Kunej… I Istenič je tu, naravno.

Eksponati u Muzeju Posavja

Okrijepljeni njegovim pjenušcem krenuli smo u Muzej Posavja smješten u dvorcu koji prve tragove vuče još iz 12. stoljeća, a u današnjem obliku je od 16. stoljeća. Slavni gospodari dvorca od kraja 17. stoljeća su grofovi Attems po čijoj je narudžbi Karl Frančišek Kremp oslikao freskama znamenitu Vitešku dvoranu. Freske variraju motive četiri osnovna elementa (vatra, voda, zemlja i zrak). Na tome tragu se tematski svake godine rade izložbe posvećene nekom od elemenata.

Naravno, tu se u povijesnom tijeku prati razvoj naselja od najranijih vremena do danas, a posebno je bogato obrađeno 20. stoljeće.

Splav preko Save kod Mosteca

Put nas je dalje vodio u Mostec, predgrađe Dobove, gdje se nalazi splav kojim su se od kraja 19. stoljeća pa do danas prebacivali ljudi i stoka s lijeve na desnu obalu Save .Nekada je splav radio dnevno i više puta, jer je trebalo prebaciti stoku i seljake na drugu obalu, priča mi Davor Hauser, zaposlenik u Brodarsko turističnom društvu Mostec. Danas je to atrakcija namijenjena turistima koji s čateške strane dolaze u gostionice Mosteca. Rade cijelu godinu kada to vodostaj dopušta, a ove godine misle prevesti više od 10.000 putnika.

Novouređeni prostor u restoranu Debeluh

Kako je bilo vrijeme ručka otputili smo se u najbolji brežički restoran Debeluh, koji je otvoren 2002. a iz godine u godinu kreativno nadopunjuje svoju ponudu. Uzeo sam najkraći slijed od četiri jela, ali ovdje ću spomenuti samo dva: Tatarski biftek od jelena s prepeličjim jajem i gelom od bizeljskih prinela (šljive bez koštica) te Goveđi obraz uz koji idu krema od krumpira i čičoke, poriluk kuhan u muškatu, lardo (hrptena masnoća od kriškopoljske svinje) i posoljeno aromatiziranom soli u frankovki. Kombinacije su upravo izvanredne, ništa ne strši, ukusno, zamamno. Posluživao nas je osobno Jure Tomič, vlasnik restorana, koji je uz jela odabrao Chardonnay 2018 Lipej, zatim Extreme cuvée 2013 Keltis, Modru frankinju Albiana Žaren 2017, Crni pinot 2017 Lipej i Muškat otonel 2017 Keltis. Cijena 40 eura (za četiri jela u slijedu) i oko 20 eura ukupno za po čašu navedenih vina. Povoljno i izuzetno ukusno u novom, tek godinu dana otvorenom, dijelu restorana.

Bazen u Paradisu u Dobovi

Popodne sam proveo na bazenima Paradiso u Dobovi. Kako mu ime kaže ovaj rajski predio nudi sve uobičajene pogodnosti osim vode, više vrsta sauna, masaže… a pića i nekoliko vrsta jela u nedalekom buffetu i pizzeriji u sastavu kompleksa Paradiso. Među gostima bilo je i prilično njih iz Hrvatske. Cijena je pogodna: dva sata bazena sa saunom 18 eura, sat više euro više. 

Na večeru smo otišli u Čatež ob Savi u restoran Les u kojemu prevladava drvo, sasvim dosljedno prezimenu vlasnika. Tu su apartmani koje vodi obitelj Franca Lesa. On je čovjek mlađih srednjih godina, otac petero djece, a osim spomenutog ima i seosku kuću Villa Les te promovira turističku atrakciju Putevima Gorjana, kako se nazivaju stanovnici toga područja. Za to je pripremio razne puteve u prirodi poput Vlaškog pohoda ili Grajske pustolovščine, kanu, lov…

Pastrva u restoranu Les u Čatežu ob Savi

Sada su na samom početku, ali ojačani novcem iz domaćih i europskih fondova žele u narednim godinama sve dignuti na višu razinu. U restoranu sam poželio juhu od povrća i pastrvu (Postrv na Tržaško v poluzrnati koruzni skorjnici i domaći svaljki). Šmorn z domačo marmelado i jabolčnim kompotom nisam probao, ali ga je jela Nina Glogovšek i taj desert je izgledao savršeno. Kućni cuvée rajnskog rizlinga, sivog pinota i sauvignona imao je pravu mjeru kiseline i šećera. Ovaj pansion gostionica, koji vuče obiteljsku tradiciju od 1931., zaista ima odličnu hranu. Držim palce Francu da mu uspije integralni turistički projekt ‘Život Gorjana’ u europskoj i slovenskoj organizaciji pripadajućih ministarstava.

Vodeni toranj, poznata vizura Brežica

Prenoćio sam u nadaleko poznatoj turističnoj kmetiji Pri Martinovih nedaleko Krške vasi. Vrlo lijepo uređeno imanje kombinira prihode od gospodarstva (svinje, krave, ovce, perad) i bavljenja turizmom. Imaju deset soba u prenoćištu i cijeli niz objekata namijenjenih udobnom boravku na toj farmi iz snova. Ako dođete s djecom mogu se igrati jašući na magarcu i s drugim raznovrsnim igračkama predviđenima za njihovu zabavu. Pansion obiteljski vode Milena i Franc Tomše sa svojom djecom. Franc je i vinogradar, ima tri hektara vinograda s kojih dobiva kvalitetna vina koja najvećim dijelom proda na kućnom pragu. Za doručak sutradan poslužen mi je cijeli niz mesnatih i mliječnih proizvoda koji su tu nastali: više vrsta salama i kobasica, šunka, zaseka, sušeni i svježi sir, marmelade… Samo je maslac bio kupovni.

Milena uspješno kombinira sve svoje poslove na gospodarstvu, a trenutačno se brine i o jednom od unuka. Franc me provozao okolišem u kojemu su na više mjesta njegovi vinogradi, a na najvišoj točki jednog vinograda napravio je lijepu drvenu kuću koja u tri sobe može primiti desetak osoba i upravo kreće s ponudom. Franc je visok, jak muškarac i uz pomoć svojih sinova tegli debla iz šume i radi mnoge druge teške poslove. Na rastanku, pozdravljajući se sa mnom, reče: ‘Hvala lepa na svemu, a sada žurim u štalu!’. Mislim da je tom rečenicom najbolje ilustrirao kako se radi na njegovu gospodarstvu. Odvojio je puna dva sata za medije, a onda prionuo svojem svakodnevnom poslu.

Zdenka Mirtek kraj figure zmije, zaštitnog znaka Gadove peći

Sljedeća postaja Gadova peć središte je Podgorjanske vinske ceste. Zdenka Mirtek, predsjednica istoimene vinogradarske udruge, rekla mi je da je ‘gad’ zapravo zmija koju su našli Vlasi kad su u proljeće dolazili u svoje hramove, to jest kleti, na peći za loženje unutar kuće. Legenda kaže da je netko rekao ‘Gle onoga gada na peći’, a dalje je krenula predaja s koljena na koljeno. To je kraj najpoznatijega slovenskog vina cvičeka. Cviček je zapravo mješavina najviše 50-60 % žametne črnine i nekoliko bijelih vrsta iz toga kraja. U Podgorjancima od ukupno proizvedene količine vina, 80 % je cvičeka. Hramovi su drvene kleti i razlikuju se slovenske od već spomenutih vlaških (naime, ljudi toga kraja nazivaju sve pridošlice s juga Vlasima, uključujući Hrvate) po malom prozoru i peći za grijanje koje imaju potonji.

Na tom su području i dva velika vinara – Jarkovič i Komatar – koji proizvode više od 100.000 litara vina. Drugog smo dana moj pratitelj iz ZPMT-a, Nejc Vrešak i ja posjetili vinariju Komatar. Smještena je na Stojanskom vrhu iznad Cerklja ob Krki na iznimno lijepome mjestu, a srdačno nas je dočekala ekipa ljudi koja u ovo vrijeme ima velikih poslova oko podruma. Probao sam više vina, a cviček iz 2013. za svakog bi laika predstavljao neko drugo puno crno vino, poput merlota, primjerice. Odnjegovan kao barrique prevario bi mnoge dobre znalce. Bili smo i u hramu Cvičkove princese Vesne za 2008./2009. koja je iz obitelji Komatarovih.

Vinarija Komatar, hram princeze cvičeka

Inače, cviček je vino s desetak posto alkohola, ali je u Sloveniji iznimno popularan i ovi proizvođači nemaju problema s prodajom. Cjelokupna proizvodnja cvičeka proda se do kraja listopada. Pozdravljamo se s iznimno ljubaznim domaćinima i krećemo prema Bizeljskom. Ondje je odmah uz put kuća i podrum znamenitog vinara Bojana Berkoviča Molipačija. Pozvani smo na ručak, također u više sljedova koji je priredila njegova kći Šeha. Jela su bila slasna i kreirana u neočekivanim kombinacijama, sve pohvale, ali vina zaslužuju poseban osvrt. Započeli smo s Oljevinom bijelom, cuvéeom iz 2017. od chardonnaya, rajnskog rizlinga i sauvignona. Svi još pamtimo Oljevinu 2016. (cabernet sauvignon 80 % i merlot 20%) koja je na sajmu u talijanskom Bergamu 2018. dijelila prvo mjesto sa slovenskim kolegom Štokom u nacionalnoj kategoriji. Slijedio je Traminac iz 2015., a onda znameniti Nukleus i još pet-šest vrsta u bačvama u podrumu kojima je sada teško navesti ime, ali da su bile dobre – jesu.

Šaha Berkovič, kći vinara Berkoviča

Berkovič je čovjek široke kulture (prije ručka raspravljali smo o filmovima Kubricka i Antonionija) koja mu pomaže i u vinskim kreacijama. Prije desetak i više godina pasionirano je proizvodio slatke predikate, a u novije vrijeme tu su poznate crne svjetske sorte i bijele, naravno, koje sada do konzumenta dolaze u ranijoj fazi. Vjerujem da će Bojan, pasionirani ljubitelj šaha i lijepoga kao takvog, ostati svoj i ubuduće zajedno sa svojom užom obitelji.

I na kraju ovog lijepog, zanimljivog i inspirativnog puta posjetio sam repnicu Najger, gdje nas je dočekala Marija Škanajger Runtas i provela podzemnim hodnicima iskopanima u pijesku.

Repnica Najger u Bizeljskom

Repnice služe za čuvanje vina i u novije doba za prezentacije vinoljupcima koji sve više dolaze posjetiti upravo ovu najveću. Geološki to je područje bilo pod Panonskim morem i na samom dnu. Zato se repnice mogu kopati bez ikakvih potpornja, jer je taj kremeni pijesak konzistentan. Kaže nam Marija da su u njezinu djetinjstvu rupe služile i za čuvanje krumpira i repe preko zime (otuda naziv repnica).

Danas je to skladište vina i mogućnost dodatne zarade od seoskog vinskog turizma. Na povratku još čaše pjenušaca kod Isteniča i zahvala svima od voditeljice Mateje do Nine, Mile, Nejca i drugih koji su mi omogućili ovaj nezaboravan put u susjedstvo – u Brežice i okolicu.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić


Tagged: , , , , ,