Radeče je gradić u središnjoj Sloveniji uzvodno od Krškog u kojemu su prije nekoliko godina odlučili krenuti ambicioznije u turističke vode. Zbog toga su napravili veliku splav s pristaništem na Savi koja u ljetnom razdoblju više puta tjedno prima radoznale goste na palubu.Krajem svibnja na prezentaciji Slovenske turistične zveze u hotelu Palace u Zagrebu dobio sam na lutriji jednodnevni izlet u ovo malo, simpatično mjesto na Savi, smješteno između Zidanog Mosta na sjeveru i Krškog južno, nizvodno. Sretnu posjetnicu izvukla je tada Dubravka Duška Kalin, direktorica Kulturnog turističkog rekreacijskog centra (KTRC). Našli smo se u caffeu KTRC-a na pristaništu i nakon zajedničke kave krenuli pješice u razgledavanje grada. Zastali smo u centralnom dijelu mjesta u ulici Milana Majcana gdje su smješteni gradska vijećnica, osnovna škola i veliki trgovački centar. Do spomenute ulice stigli smo Titovom. Za mene je to značilo već jedan plus. I u Sloveniji je preimenovana ogromna većina ulica i trgova, a u društvu Radeča su po postojećim podacima još Ilirska Bistrica, Postojna, Maribor i Velenje.

Prelazimo kanal rijeke Sopote koja izvire 18 km dalje u brdima, a tu se ulijeva u Savu. Prelazimo već spomenutu Titovu i ulazimo u stari dio grada na Starograjsku cestu. Ovo je najstariji dio Radeča s crkvom sv. Petra u čijem tornju slobodno obitavaju šišmiši ili netopiri kako se izrazila moja domaćica. Kroz ovaj dio se dio sve do početka 1980-ih prometovalo svim vozilima da bi izgradnjom novog dijela, pola kilometra niže, stari dio bio preuređen u pješačku zonu te zatvoren za promet.

Dolazimo do nove tržnice uređene i otvorene 2015. godine novcem iz Europskih fondova u zajedničkom projektu Posavska špajza u kojem su sudjelovali Sevnica, Krško, Brežice, Bistrica ob Sotli i Kostanjevica ob Krki. Tržnica je relativno mala, ali lijepo dizajnirana i stanovnici se tek navikavaju na kupnju na svojoj prvoj tržnici. Nude se povrće, mliječni i suhomesnati proizvodi OPG-a Ključevšek koji nas je počastio z malico (doručkom). Tu se nalazi i vertikalni vrt s zeliščem, s uobičajenom ponudom za domaćinstvo – celer, peršin, bosiljak – u kojem kupci na tržnici mogu besplatno uzeti svoj dio. Komentiram sa svojom vodičicom, a ona je taj posao radila godinama u Ljubljani nakon završetka studija povijesti i trajne želje da pronađe svoje mjesto u turizmu, da u lijepo uređenoj ulici nedostaje barem nekoliko obrtničkih radnji (frizerski salon, cvjećarna, slastičarna…) da bi ovaj lijepi kraj oživio i privukao građane.

Kraća šetnja Starograjskom prema rijeci dovela nas je do staroga mosta sagrađenog 1894. godine za Austro-Ugarske. U to doba bio je treći po veličini u cijelom Carstvu. Sagrađen u cijelosti od željeza i danas dobro izgleda. Visok je 19 m, a donedavno je bio poprište sportskih skokova u rijeku. Međutim, prije koju godinu su prestali s tim natjecanjem zbog procjene da je to velika opasnost za skakače.

Most je obojen, starog drvenog poda i ukrašen desetinama posuda s cvijećem na ogradama. I danas se sa sjetom prisjećaju vremena kada su njime prelazili na drugu stranu, na željezničku postaju. Ovdje je vlak važno prijevozno sredstvo, a prvi veliki grad – Celje – udaljen je nešto manje od 30 km.

Vraćamo se do polazne točke, splavi kojom ćemo u jednosatnoj vožnji do Zidanog Mosta i nazad, moći na najbolji način razgledati okolinu. Pripovijeda mi Duška (tako je zovu od milja) da je imala velike probleme prevodeći splavarenje Savom na engleski jezik. Većina je to shvatila kao rafting, koji je i sada u nazivu i koji, kao što znamo, može biti prava avantura. Ona je uobičajenom izrazu timberrafting dodala još cruise, i to je uz umirujuću sliku splavi bilo dovoljno da smiri strahove turista. Dakle, timberrafting cruise on the river Sava.

Krećemo, ima nas 30-ak, gospođa Veronika, majka poznate slovenske pjevačice Nuške Drašček, slavi 60. rođendan. Dovoljan razlog da putovanje započnemo pjenušcem.

Bilo je i vremena da saznam dosta podataka o turističkim planovima Radeča. Ambiciozna Dubravka mi govori o svojoj viziji za koju godinu i ne mislim da su planovi nerealni. U Radeču ima mjesta za nove turističke atrakcije, smještaj koji je sada skroman, restorane… Kaže mi: ‘Lako je raditi turizam na Bledu ili Kranjskoj Gori, ali napraviti nešto u Radeču…’. I to je svakako istina. To su destinacije u kojima nemaš što izmisliti, a ovdje će se svaki novi turistički korak itekako vidjeti. Imaju uvjeta za to, ne samo u gradu, nego i u izuzetno lijepoj okolici u kojoj ćemo uskoro provesti nekoliko sati. Vozimo se širokom, skoro zelenom Savom, prolazimo ispod spomenutog željeznog mosta, a meni je izgledalo da ću ga moći dotaknuti rukom što znači da kada rijeka poraste samo pola metra – nema vožnje. Zato sezona splavarenja započinje u svibnju, a završava u listopadu.

Posebno lijepe prizore se može vidjeti kad se približite Zidanom Mostu i njegovim trima mostovima građenim od kamena. Prvi koji nije sačuvan nastao je još u rimsko doba 290. godine, drugi je sagrađen 1223., međutim danas postojeći su izgrađeni u 19. stoljeću, prvi 1826., a posljednji 1931. godine. Na povratku, uz niz drugih tema, prisjetili smo se dragog kolege umjetnika, vinara Petera Špilera, koji je umro u proljeće prošle godine. Živio je na svom eko-imanju u nedalekom Kostanjeku. Bio je svestran čovjek, a bavio se i novinarstvom.

Nakon iskrcavanja sa splavi krenuli smo vozilom KTRC-a u razgledavanje šire okolice. Primijetio sam za vožnje da je krajolik sličan našemu središnjem Hrvatskom Zagorju samo su ovdje planine više i po par stotina metara. Dominantan vrh, koji smo mogli vidjeti za vrijeme cijele vožnje, jest Kum na 1200 metara. S pravom je dobio ime savinjskoga Triglava. Prva postaja na tom putu bio je bazen sagrađen 1950-ih godina kada je znamenitoj tvornici papira u Radeču trebao upravo bazen s vodom na povišenoj točki zbog industrijske proizvodnje. Ta tvornica je gotovo prestala s radom, ali su je otkupili poslovni ljudi iz Dubaija i nastavili proizvodnju. Stvorena je i vrlo uspješna tvornica-kćer Muflon. No, vratimo se bazenu kojeg je projektirao poznati arhitekt Franc Cacak, a u funkciji je i danas. Neoprezno sam kupaće ostavio u svom automobilu, jer je ovo bila prava prilika za hlađenje te vruće subote.

Krećemo dalje prema Svibnu. Mjesto na oko 600 m nadmorske visine u kojemu blizu spomenika žrtvama iz Prvog svjetskog rada i utvrđenoj crkvi sv. Križa raste prava pravcata smokva, puna plodova.

Vozimo se okruženi zelenilom i nakon desetak minuta dolazimo do imanja Ključevšek. Dočekuje nas gazda Adam pred svojim muzejom/zbirkom starih predmeta. Ima ih preko 1400! Satovi, mašine za šivanje, kućni predmeti najrazličitijih profila, oprema za seosko gospodarstvo…

Adam nas je ponudio svojom frankovkom u rashlađenom prostoru gdje može primiti više od 50 gostiju. Na imanju trenutno ima devet krava, 15 bikova i ostale stoke sitnog zuba. Rade svoj sir i suhomesnate proizvode koje sam kušao na tržnici u Radeču. Možda bismo ostali i dulje u ugodnoj atmosferi, ali nas je vrijeme tjeralo dalje.

Napravili smo krug i krenuli prema gostionici Jež u Jagnjenici gdje je bio predviđen ručak. Prolazimo kraj osam zidanica (kleti) koje su sagrađene kraj vinograda. Iznad, na samom vrhu, dominira utvrda vitezova Ostrovrhara od kojih je najpoznatiji bio Viljem. Ondje su živjeli od 12. do 14. stoljeća, uzgajali vinograde i imali, navodno, tunel od vrha do samoga podnožja.

Svakoga lipnja ljubitelji vina kreću na kratku pješačku turu, ali se moraju zaustaviti u svakoj od kleti i pokazati da ono prethodno vino nije bilo bolje! Kaže mi Dubravka da rijetko tko tu kratku stazu završi trijezan. Tu u blizini je luksuzna zidanica Baron u kojoj je teško pronaći slobodan termina, a gosti dolaze iz cijeloga svijeta. Vozeći se dolinom gdje prolazi i rijeka Sopota dobivam još jednu informaciju. U ovim predjelima raste rijetka autentična biljka kranjski šebenik (žute boje) koji je i zaštićen. Ljudi naime znaju iščupati i korijen i tako ga uništiti. Prolazimo i kraj najjačega ribogojilišta pastrve Ribiške Družine Radeče u Sloveniji i jednog od većih u Europi.

I evo nas konačno u Jagnjenici pred gostilnom Jež. Arhitektura i natpisi iz 1960-tih. Meni je to bilo drago vidjeti. Ne znam kako reagiraju suvremeni turisti, ali ja volim starinski štih. Gazda Rok Martinčič insistira na domaćoj šljivovici, a mi kao pravi, pristojni gosti – prihvaćamo. Slijedilo je živopisno predjelo sa slaninom od kriškopoljske svinje na razapetoj žici (karakterizira je dominantno masniji dio i odličan okus sličan našoj fajferici). Tu je i prepečeni kruh, pečene rajčice, tvrdi domaći sir s lisnatim tijestom i romantičnim graškom. Glavno jelo: pečena vratina već spomenute svinje s krupnom palentom, štrukli s pregretom smetanom (vrhnjem), šljive u slanini, pečena mrkva i brusnice kuhane u modroj frankinji. Kao što ste primijetili, nisam stavio pridjeve odličan, izvrstan, zamamno, jer kako bi i moglo biti drugačije.

I na kraju, mada su prethodna jela bila ukusna i za svaku pohvalu, apsolutni vrhunac je došao u obliku hišne torte (posloženi biskviti s pregretom smetanom, sladoled od modre frankinje na pirinovom (pirovom) drobljencu.

Delikatesa koja bi mogla biti ponuđena u bilo kojem vrhunskom hotelu. Pili smo vina Davida Kozinca, najprije Sauvignon, pa Modru frankinju uz glavno jelo, Rumeni muškat uz desert i na kraju Cuvée Fagus (više bijelih vrsta). Sve je bilo pristojno dobro, samo je Sauvignon bio malo presladak za moj ukus.

I ovdje završava moje gotovo cjelodnevno razgledanje Radeča i okoline. Zahvala sjajnoj vodičici Dubravki Duški Kalin za koju sam siguran da svojim znanjem i energijom udruženima s dovoljno gradskih sredstava može ovo simpatično mjesto za koju godinu pretvoriti u pravo turističko središte. U tom smislu sve najbolje do novog susreta na prezentaciji neke nove turističke atrakcije!

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---