Na ulicama Istanbula lijepo je vidjeti djecu, no tužno je vidjeti ih gladne i musave. Većina njih nisu profesionalni prosjaci već izbjeglice iz Sirije s kojima sam podijelio doručak. Nisu prigovorili što su umjesto sitniša dobili pecivo, uputili su mi kratak zahvalan pogled i bacili se na posao. Šteta za još jednu (možda) izgubljenu generaciju.

Nakon ugodnog razgovora s gospođom Martom Nakić Vojnović u istanbulskom Konzulatu Republike Hrvatske odlazim, bogatiji mnogim informacijama, upijati još znanja o Levantinima, čime me (uz gospođu Martu) opskrbio Diren, vlasnik Levanten hostela u kojem sam odsjeo. I sam Levantin, Diren se začudio mojom upravo naučenom informacijom da u tu skupinu negdašnjih došljaka u Tursku iz Italije i Francuske pripadaju i hrvatske obitelji Marinčić i Pušić. Ta cijela priča doseljenim katolicima u Osmanlijsko carstvo zahtijeva još malo istraživanja i posebno poglavlje koje ću vrlo rado napisati po povratku s putovanja.

Dobrim Direnovim savjetom upućen sam do obližnje autobusne agencije te spašen samostalnog organiziranja prijevoza do kolodvora i kupovanja karte za Sofiju u zadnji čas. Rješavanje svega na jednom mjestu dalo mi je mir i sigurnost zadnjeg dana istanbulskog boravka u kome sam naumio posjetiti pomorski muzej. Deniz Müzesi (tako se na turskom zove), osim stare galije i sultanskih brodova čuva i informaciju o jednom, nama zanimljivom, osmanskom pomorcu i kartografu. Piri Reis ostavio je neizbrisiv trag svojim pomorskim kartama svijeta, a prvi je koji je načinio točne karte istočnog dijela Jadrana, što je nama kao pomorskoj zemlji vrlo zanimljivo. Prije koju godinu replike tih karata bile su izložene kod nas, a čujem da su i ostale Hrvatskoj na raspolaganju. Zanimljivom mi se učinila ideja da ih se smjesti u stalni postav u ‘turskoj kući’ u Bakru. Bakar je, nesumnjivo, naše pomorsko školsko uporište, a ‘turska kuća’ idealno mjesto i dobra poveznica. U samom je muzeju spomenuto vrlo malo carskih pomoraca pa tako nema svojevremenog kapudan paše (vrhovnog zapovjednika carske mornarice) Jusufa paše Maškovića. On je također osoba vrijedna potrage za novim informacijama. Možda će njegovi Pakoštanci znati koju više o svom negdašnjem sugrađaninu?

Već mi danima izmiče ‘kumpir’ koji je, pogađate, ono što mi zovemo krumpirom. Turci ga ispeku u foliji, otvore, njegov sadržaj, izmiješaju uz malo maslaca i onda daju nama da pustimo mašti na volju: nadjevamo ga maslinama, mrkvom, graškom, kukuruzom, ciklom, lukom, umacima… To jednostavno a bogato jelo najbolje je ispratiti hladnom limunadom pa krenuti Beşiktaşem natrag. Zapamtiti pripremu jela i ponoviti to kod kuće, meni je jedan od najdražih suvenira s bilo kojeg putovanja.

Prekrasno uređeni i mirišljavi istanbulski parkovi, kojima se kroz Beşiktaş vracam prema Taksimu, svojim mi hladom olakšavaju pješačenje uzbrdo pa nizbrdo. Većina stanovnika Istanbula mora da je u dobroj formi jer, da bi bilo kamo stigli, osuđeni su na stalno kretanje. Tako sam i ja protabanao istanbulskim četvrtima koje su me zanimale, vidio sam mnogo, a želio još više.

Vidio sam Taksim u nedjeljno jutro kad osim prodavača simita i mene na njemu još nije bilo nikog, a vidio sam ga i nakon pobjede Galatasaraya, osvijetljenog obojanog i radosnog. Sad, u prevečerje, prolazim njime opraštajući se od Istanbula, tog divnog čudnog grada koji sam spremio blizu srca, kao i Tursku koju sam imao prilike upoznati.

Volkan, simpatični vratar jednog od taksimskih hotela pozdravlja me, želi mi sreću na putu i sretan povratak u Istanbul… jednog dana. Inshallah, ako Bog da.