U suradnji s HNK Zagreb darujemo 3 čitatelja/ice s po 2 ulaznice za operu ‘Jenufa’ Leoša Janáčeka pod ravnanjem Mihaila Sinkeviča i u režiji Ozrena Prohića, koja će biti izvedena u ponedjeljak, 1. prosinca u 19.30 sati u HNK-u.Kratko napišite u mailu zašto želite osvojiti ovu nagradu

U subjektu navedite: FDAR1
a u tekstu: vaše ime i adresa         vaš razlog

Šaljite na mail: [email protected]

Posjetite našu facebook stranicu Fama i kliknite ‘sviđa mi se’!

Vaše mailove šaljite do 1. prosinca do 16.00 sati
Imena dobitnika s najoriginalnijim odgovorima bit će objavljena 1. prosinca u 16.30 sati
Za dodatne upute i obavijesti obratite se na: [email protected]

Scenografiju predstave potpisuje Branko Lepen, kostimografiju Petra Dančević, scenski pokret Blaženka Kovač Carić, a oblikovanje svjetla Zoran Mihanović.

U naslovnim ulogama nastupaju: Tamara Franetović Felbinger (Jenufa), Roman Sadnik (Laca Klemen), Stjepan Franetović (Števa Burja), Dubravka Šeparović Mušović (Crkvenjarka), Zlatomira Nikolova (Burjeva)…

Leoš Janáček najvažniji je predstavnik moravske glazbe i vodeća ličnost češke glazbe nakon Dvořaka te jedan od najvažnijih nakon prve polovice 20. stoljeća. Taj velikan moderne glazbe stariji je od posljednjih velikih romantičara: četiri je godine stariji od Puccinija, šest godina od Mahlera, deset od Richarda Straussa. Dugo piše skladbe koje se zbog njegove netrpeljivosti prema pretjeranostima romantizma odlikuju izrazitim tradicionalizmom. Uvijek nezadovoljan, tek na prijelazu stoljeća pronalazi vlastiti stil. Dvadesetih godina njegove skladbe dobivaju mjesto na programima koncerata moderne glazbe uz Stravinskog, Bartóka, Hindemitha; ali on je trideset, četrdeset godina stariji od njih. Osamljeni konzervativac u mladosti, postao je novatorom u starosti. Do svog stila došao je sam, njegov modernizam ima drugi karakter, drugu genezu, druge korijene. Tako o Janačeku piše Milan Kundera u knjizi Iznevjerene oporuke. Kao umjetnik naprednih i čvrstih estetskih stavova stvorio je velik opus, unutar kojega osobito mjesto zauzimaju glazbeno-scenska djela. Odlično poznavanje moravskih pučkih napjeva koje je godinama istraživao stvorilo je napjev govora ili govornih melodija, nastao iz njegova osebujnog pristupa pjevanoj riječi, kakav se do pojave Jenufe, nije mogao čuti na opernoj sceni. Pronašavši glazbu u izvornoj riječi Janáček je stvorio vlastiti operni stil koji je postao samosvjestan govor glazbe na sceni. Jenufa koju je pisao nekoliko godina najbolje pokazuje razvojni put Janačekova glazbenog stila. Libreto ja Jenufu, Janáček je napisao prema kazališnom djelu Njezina pastorka češke spisateljice Gabriele Preissove. Izmišljena priča o obiteljskoj tragediji koja se događa u malom moravskom selu jako se dojmila skladatelja koji je i u svojim kasnijim operama (Katja Kabanova, Slučaj Makropulos) pokazao naglašeno zanimanje za ženske likove. Tragična sudbina mlade Jenufe koja je optužena za ubojstvo svojeg izvanbračnog dijeteta omogućila je skladatelju da portretira i optuži sredinu u kojoj je zločin nastao. Iako izmišljen lik, Jenufa je u Janačekovoj interpretaciji postala stvarna i živa osoba, koja se mora nositi sa svojom sudbinom. Nakon što je maćeha priznala zločin, ubojstvo pastorkina djeteta, policija je odvede, a Jenufa ostaje s Lacom koji je postojano voli.