Sedi v toj foteli, onak sitni, samo z tim smešnim črevom prek kojeg je nategnjena svila, a drugač mršavi kak čokot i ne je za verovati da je v Bologni študije napravil’… ti znaš da budu skoram izbori’, veli, i dale žmirečki.
Drži se kak puran i negda mi baš ide na živce gda tak jasne stvari zgovarja kak najvekše mudrosti. I ne samo on. Notarijuši pogotovo. Kaj su se zapisali ovi predi mene. To ni Jezuš ne bi mogel samo tak oprostiti. Ja inače i nesem samo notarijuš. Kaj god! To je samo početek. Meni se vidi da bi ja mogel ziti kak i Ivan Martinkovicz kaj je prešel v Zagreb. Bil je literat i prvo je služil kak iuratus notarius da bi potlam postal sudec Gradeca. I ja sem več literat. Se zapisuvam kaj se dogaja i malo to nacifram. Se, baš se o našoj Koprivnici…
To je jedan od poznatijih ulomaka iz romana Marka Gregura pod naslovom ‘Kak je zgorel presvetli Trombetassicz’, povijesno-političke satire sa suvremenom poukom i gorčaste komedija kakvih je malo u našoj književnoj produkciji. Roman na podravskom kajkavskom Marka Gregura prošle je godine bio u finalu nagrade Fric za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze, a s obzirom na dosadašnje nagrade, među kojima je i ugledni Prozak, Gregur je gostovao kod Krune Lokotara na tribini ‘Artestirani’. Publiku u knjižnici Ivana Gorana Kovačića u Zagrebu, Gregur je oduševio i nasmijao tečno čitajući odlomke na kajkavskom iz svog romana u kojem je ‘malo nacifral’ predizbornu kuhinju u Koprivnici 17. stoljeća.
S Markom Gregurom razgovaramo o nedavnom prijevodu ‘Trombetassicza’ na slovenski, popularnosti likova koji govore dijalektom, o prihvaćanju kajkavskog romana u štokavskim krajevima te o mogućim uprizorenjima ‘Trombetassicza’.
Kruno Lokotar i Marko Gregur
* Tko je iz vaše obitelji najzaslužniji za vaše pisanje na kajkavskom? S kim ste govorili kajkavski kakav ste demonstrirali u Trombetassiczu?
– Ponekad mi se čini da se kajkavski doživljava kao nešto nestvarno i da su ljudi iznenađeni što netko stvarno govori tim jezikom. Kajkavski je meni, kao i drugima koji žive u kajkavskim krajevima nešto o čemu u svakodnevnom životu ne razmišljam. Tako da nema nikoga tko je zaslužan za to što govorim kajkavski, osim tate i mame koji su živjeli u Koprivnici pa sam se tu rodio. To je moj materinski jezik i nije čudno što sam nešto napisao i na kajkavskom. Zapravo stalno koristim kajkavski, čak i kad pišem na standardu, barem u natruhama. Kajkavski pak kakav je u romanu nisam govorio ni sa kime – on je dijelom onakav kakvim ja govorim, ali najvećim dijelom sam u glavi konstruirao jezik iz 17. stoljeća, u koji sam ušao pomoću zapisnika gradskog poglavarstva Grada Koprivnice iz tog razdoblja.
* Roman je nedavno preveden na slovenski jezik. Jeste li surađivali s prevoditeljem na slovenski? Kako su Slovenci dočekali ‘Trombetassicza’? Je li prijevod na slovenski izgubio na autentičnosti dijalekta?
– Roman je na slovenski preveo Tomo Podtenšek, s kojim sam se upoznao preko Alpe-Jadran festivala mladih pisaca koji organiziram. Tako smo dogovorili suradnju s izdavačkom kućom Litera, pa kad je glavni urednik Orlando Uršič predložio da upravo Tomo bude prevoditelj, s veseljem sam to prihvatio. Aktivno sam surađivao, a Tomo je također prilično proučio povijest i dodao neka objašnjenja za slovenske čitatelje. Puno smo razgovarali o tome na kakav slovenski prevesti roman – najsličniji bi bio prekmurski, ali njime govori malen broj stanovnika, pa smo se na kraju usuglasili da bude na standardu, više-manje, s time da u dijalogu ima i narječja sjeveroistočnih slovenskih dijelova. Roman se može naći u knjižnicama širom Slovenije, a u jednom mjestu bio je i naslov na čitateljskom klubu, što me veseli.
* Na predstavljanju ‘Artestirani’ s Krunom Lokotarom čitali ste odlomke iz romana koji su, sudeći po reakcijama publike, vrlo komunikativni. Postoji li razlika u reakcijama publike u kajkavskim i u štokavskim područjima?
– U principu se ljudi smiju na iste stvari i nisam primijetio neku razliku. Sve je to isti kulturni krug, pa se i reagira na iste ili slične stvari. Jedino je moguće da jezik bude barijera, ali nije da ljudi ne razumiju. Svi štokavci koji su čitali, rekli su mi da im je trebalo deset, možda dvadeset stranica da se uhodaju, a dalje je išlo samo.
* Dvije su se TV serije na dijalektima smatrale najpopularnijima u bivšoj Jugoslaviji – to su ‘Malo misto’ Miljenka Smoje i ‘Gruntovčani’ Mladena Kerstnera. Kako objašnjavate široku popularnost likova koji govore na dijalektu? Koliko dijalekt olakšava izražavanje emocija u usporedbi sa standardom?
– Kad je nešto dobro, a na dijalektu, to se uvijek objašnjava dijalektom. Kad je nešto na dijalektu loše to se doživi kao lokalna bezvezarija ili karikatura. Ove dvije serije obilježile su hrvatsku kinematografiju, a popularne su bile zato što su bile dobre. Mislim da je krivo reći da je nešto popularno jer je na dijalektu. Ispravnije bi bilo reći da su bile popularne unatoč dijalektu. Jer da je lakše do čitatelja doći na dijalektu, ljudi bi na njemu i pisali. Upisivali bi tečaj kajkavskog i čakavskog. Sigurno je međutim da je dijalekt iskreniji od standarda, zato što je živi jezik, materinski jezik, a standard je konstrukt.
Kak je zgorel presvetli Trombetassicz
* Odlomci koje čitate na promocijama vrlo su živopisni, a na predstavljanju ‘Artestirani’ spomenuli ste i da je ‘Trumbetassicz’ adaptiran kao radio roman. Kako ste zadovoljni adaptacijom? Jeste li pri pisanju romana razmišljali scenskoj izvedbi?
– Da, roman je adaptiran i prošli tjedan izveden kao radio roman na 3. programu Hrvatskog radija, u polusatnim emitiranjima od ponedjeljka do petka. Dramaturgiju je napravio Dubravko Torjanac, režirao je Dejan Šorak, a glume Goran Grgić, Franjo Kuhar, Dora Lipovčan, Sven Madžarević, Zlatko Ožbolt, Boris Svrtan, Damir Šaban i Željko Šestić. Bilo je zanimljivo doživjeti roman u ovakvoj adaptaciji, kojom sam veoma zadovoljan. Ovom prilikom najljepše zahvaljujem urednici Maji Gregl što je odabrala roman za adaptaciju. Što se zadnjeg pitanja tiče, mogu reći da nisam razmišljao ni o čitateljima, a kamoli o nekakvoj scenskoj izvedbi. Nisam čak razmišljao ni kad ću ga objaviti, kao što čovjek obično planira. No, kako me ljudi više pitaju o tome i potenciraju taj dio, tako i ja sve više razmišljam o tome. To bi bilo sjajno.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
