‘Tko kaže da se poezija ne čita?’ bio je provokativni naslov tribine Društva hrvatskih književnika u njihovu zagrebačkom prostoru, na kojoj su uz voditeljicu Ladu Žigo sudjelovali pjesnici, kritičari i voditelji raznih pjesničkih događanja Davor Šalat, Sonja Zubović, Robert Roklicer i Darija Žilić.
Njihova zanimljiva i konstruktivna razmišljanja o slabim financijskim poticajima odgovarajućih institucija za izdavanje knjiga poezije, o hiperprodukciji pjesničkih izdanja, o ‘nesvrhovitosti’ pjesničke riječi u tržišnim kapitalističkim uvjetima, o preskupim knjigama (jer se lakše dolazi do pjesama na internetu), o gubitku medijskog prostora za objavljivanje pjesama i kritičkih osvrta i sličnim pojavama dovela su do nekih konkretnih zaključaka. Prije svega tu je potreba za promicanjem pjesničke riječi (primjer projekta ‘Poezija to go’ Sonje Zubović), agresivniji ulazak u informacijske strukture čak i ‘nepjesničkim’ akcijama, nužnost angažmana pri uspostavljanju potrebne kulturne i političke volje, te organizacija pravog, velikog pjesničkog festivala na koji se mogu pozvati važna domaća i inozemna pjesnička imena.
Hoće li ova tribina biti prvi ozbiljan korak u osvještavanju nužnosti poezije u našoj sredini (poezija čuva jezik, a jezik čuva nacionalni identitet), pokazat će vrijeme. Naime, domaći vrsni književni festivali vezani uz prozno pisanje, osjetno su podigli razinu čitanja. Vrlo znakovita izjava Sonje Zubović mogla bi biti istinska poruka: ‘Ne možemo biti vječno kolektivno nevini.’.
Olga Vujović / Foto: DHK
